marchelina
12.05.2012., subota
Prve pomidore
|
Svake godine kad okusim prve pomidore, počnem virovat u zagrobni život. Ne, smrt ne može bit kraj. Jer, to bi značilo da više nikad ne bi mogla ist pomidore. I točkat oni toč od salate od pomidora šta ostane na dnu. Ne, to bi bilo previše besmisleno. Zagrobni život mora postojat. Neka vrsta Raja punog pomidora. Veliki, lipi vrtlovi. Na vratima od Raja Bračani prodaju maslinovo ulje. A ti ono šetaš kroz pomidore. Mali anđeli sviraju harfe i točkaju toč od pomidora. Kad nam se skupi previše pomidora, pravimo šalšu. Ili šaljemo malo onima u Pakal. Tamo nema pomidora. Doduše, sad je "in" patit za mirisima iz starih vrimena i za "onim" pomidorama i svi govoru kako ove danas ne valjaju, posebno ove prve, jer su iz staklenika. Ma, da su iz šljivika, maslinika, plastenika, sa Titanika, briga me. Pomidore su tako savršene da valjaju čak i kad ništa ne valjaju. To me podsjeća na jednu priju sa fejzbuka šta je neki dan napisala da je "Loš seks najbolja loša stvar koja ti se može dogodit". E, tako je meni sa pomidorama. Najbolje i kad nisu dobre. I nemojte govorit da su vam ove prve pome skupe. Manje telefonirajte, pa ćete imat za pome, reka bi Čačić. Šta je najlipše, kad imaš pome u kući, imaš sve. Uz maslinovo ulje, naravno. Oš ih na salatu, oš napravit šalšu, oš ih na fete pa u sendvič, oš vako, oš nako. O šalši san već pisala eseje, pa neću sad. Ne šta ja više o šalši ne bi mogla pisat. Nego šta više niko to ne može čitat. Ali samo da znate, u mom frižideru, pomidore su moralna vertikala. Čak i na horizontalnoj polici. |
11.05.2012., petak
Age of Aquarius
|
On je bio Vodenjak i znao je sve o svijetu unaprijed i unazad. Uvijek korak ispred svog doba, pisalo je u astrološkim priručnicima. Zato, kad joj je to rekao, ona se prepala da je možda i u pravu. A rekao je. Bez krzmanja, bez imalo sumnje. Njegov glas nije dopuštao preispitivanje. Onako, vodenjački konačno, rekao je. - Tvoja prijateljica je fašista. Kako zazvuči ta riječ u mirnom popodnevu uz kafu, na balkonu s pogledom na Brački kanal. Kao razbijanje porculana, kao slon u staklarskoj radnji, kao brutalnost ničim izazvana, ona koja zareže oštrim bridovima razbijenog svijeta. Njenog svijeta. Onog u kojem nitko koga ona zna nije mogao nositi takav epitet. A oni koje nije znala, postojali su kao podsjetnik na nešto što je bilo i ne-po-no-vi-lo-se. Ti likovi su bili daleki. Mračni fantomi iz povijesti o kojima je čitala ali čiji grbavi prst više nije plašio niti imao snagu prijeteći se. - Pretjeruješ. Ali stvarno. Progutala je suhu kuglu u grlu. - Gledaj, kad ti netko kaže da ćeš se lakše zaposliti ako promijeniš ime, to je pristajanje. A pristajanje je prihvaćanje. Prihvaćanje je podupiranje. Drugim riječima, fašizam. - Ona sasvim sigurno ne podržava i ne prihvaća fašizam! Među rukama je vrtio krhki papirić za motanje duhana. Koncentrirano, prstima pijaniste. - Ne bori se protiv njega. Ako smatra da je normalno mijenjati ime da bi se opstalo u nekom društvu, onda ona smatra da je fašizam normalan. To nije podržavanje? - Ona je samo...pragmatična! Pa, znaš je, uostalom. Uvijek je bila praktičniji tip od mene. Nema kod nje nikakvih ideoloških stavova. Pogotovo ne ekstemizama. Ona se samo prilagođava. Kaže da se to zove socijalna inteligencija. Mislim, ako nekome smeta tvoje ime, promijeniš ga, i mirna Bosna! Vuk sit, a ovca cijela. Uostalom, dosta mi je toga da se danas sve i svašta proglašava fašizmom! Vi koji se navodno borite protiv njega, postajete brutalniji od fašista samih. - Brutalnost je jedini jezik koji bagra razumije. - Možda, ali vi već pušete i na hladno! - Nema "hladno" i "vruće" kad je fašizam u pitanju. - Isključiv si! - Isključivost je jedina prevencija isključivosti fašizma. To sjeme ti je, draga moja, kao onaj čarobni grašak. Posadiš malo zrno, zrnce, a ono naraste u gigantsku biljku mesožderku. Kad dođe proždrati i tebe, neće ti ništa pomoći to što tu biljku nisi ni sadila ni zalijevala. Dok shvatiš da si joj trebala zatrti sjeme, ona te već probavlja. I uzriguje zadovoljno... Komadići duhana su padali po stolu i po podu. Skupljao ih je pažnjom onoga kojemu ništa ne promiče. Neshvatljiv, njoj je bio neshvatljiv. Nisi ga mogao naljutiti. Nikada ga nije vidila bijesnog. Prijateljima je rijetko kad nešto ozbiljno zamjerao. Tolerirao kašnjenja, neispunjena obećanja, male laži u kojima bi nekoga uhvatio. Opraštao sve ono zbog čega su drugi raskidali veze, ljubavi i prijateljstva. Lakoća postojanja, to je on bio. Ponekad ga je zbog toga mrzila. Jer, ona je bila tvrda. Stroga prema slabostima, oštra u kriterijima. Međutim, rijetko je raskidala veze s ljudima. Negdje u dubini, iza svih njenih oštrih osuda, dijete u njoj je vjerovalo. I praštalo, grlilo rukama koje trebaju svoju vjeru. U Čovjeka, u Dobro. Držala se svoje vjere kao za pupčanu vrpcu, kao za bocu kisika. Njemu, kad bi netko umro, više nije uskrsavao. - Uostalom, i Predrag je promijenio ime. A on je tvoj prijatelj. Nisam nikada čula da si ga zbog toga nazvao fašistom. Da li je i on fašista, ako je sebi time olakšao život? Pripalio je duhanski zamotuljak nakon što ga je jezikom navlažio, pljuckajući mrvice duhana iz usta manirom starog rokera. - Predrag je pristao. Priznao je da nosi pogrešno ime. Promijenivši ga, on više ne nosi ime. Nego ime nosi njega. - Da, i ti mu nisi ništa rekao! - Postoji li išta što bih mu ja mogao reći a što bi bilo tužnije od toga? Uostalom, on bi vjerojatno lakše podnio da ga nazovem fašistom, nego da ga nazovem njegovim pravim imenom. Zato ga ja uporno zovem njegovim predratnim imenom. On se sve rjeđe odaziva. Naše prijateljstvo odumire. Prirodnom smrću. - OK! OK! - skočila je odgurnuvši nogom stolicu na kojoj je sjedila.- OK!!! Ti si tako savršen! Ti sve znaš, ti si Bog koji određuje tko je tko i što je što! Tako prezireš ljude, a cijeli život glumiš nevjerojatnu toleranciju! Poželjela ga je raniti. Kazniti ga jer je njenu dječju vjeru i praštanje pod jasnim danjim svjetlom razodijevao i skrnavio bešćutno i mirno, tim okrutnije što je to radio bez ikakvog užitka. Kao plaćeni ubojica, bez strasti i osobnog interesa. Mrzila ga je, jer je njena vjera u ljude proizlazila iz njene sebične potrebe za spokojem. Njegova okrutnost nije međutim imala nikakve veze s njegovim potrebama. Bila je čista, hladna, procjena stanja. Sabrana, od emocija amputirana analiza. A ne, neće se tako lako izvući. - Ti, tako objektivan, ti koji se nikada s nikim nisi posvadio, ti koji ne mrziš, ti si najveći fašista od svih ljudi koje poznajem! Zašto nisi htio ići u Beograd samnom onaj put? Ha? Zašto, hajde, da te čujem? Rat je odavno završio, ljudi normalno putuju tamo i ovamo, život se nastavlja, a ti stojiš tu, zaleđen, kao da si proživio najgore ratne traume, a rata nisi ni vidio! To nije bila istina. Vidio je rat. Nekoliko mjeseci na terenu, na nekoj "čuki" negdje iza brda. Nacionalno neopterećen, bez nekog većeg domoljubnog zanosa, otišao je, odratovao svoje i vratio se a da nikada nikome ni riječi o ratovanju nije ispričao. U svom stilu - jedan dan je sjedio na rivi srčući kavu a sutradan ujutro se ukrcao u kamion i dotandrkao do čuke sa još dvadesetak njih iz grada. - Kao, nisi nacionalista, otvoreni um, širina duha, sranje, kao sve razumiješ, i Srbe, i Hrvate, i cigane, i crnce, i homoseksualce, i ove i one, ali u Beograd nisi htio ići! Što šutiš? Hajde, da te čujem, da čujem kako će tvoj slavni racio to objasniti? Odlijepio je leđa od naslona stolice, prignuo se i počeo motati još jednu cigaretu. Teškim pokretima. Usporeno, pažnjom čovjeka koji mrvice duhana skuplja kao da su mu to djelići života. Djelići njega samoga. - Ja više nikad neću gore ići. - Ali... - Nikad. Zavrtjela se na peti, okrenula mu leđa i naslonila se na ogradu balkona. Znala je da joj nikada neće niti pokušati objasniti. Nije ni morao. Njegova optužba nije imala nikakve veze s ničim od onoga čime ga je maloprije rafalno zasula. Bilo bi lakše da jest. On, koji je pola prošlog života proveo pijano brojeći stope u neke sitne beogradske ure po Knez Mihajlovoj. On, čija je prva velika ljubav imala plavu kosu i smeđe oči i zvala se Svetlana. On, čiji je stan ljeti odzvanjao melodičnom i toplom ekavicom prijatelja koji su došli "od gori". Nisu se morali niti najaviti. Ta mučna, mukla optužba vrištala je bez riječi iz njega i on ju je nosio ne objašnjavajući nikome ništa i ne praštajući. Ne opraštajući onako kako ne opraštaju oni koji su svakome i sve opraštali. Nju je to boljelo jače i žešće od najgoreg mogućeg nacionalizma, šovinizma, fašizma, čega li već sve ne. Boljelo je jer je znala da je njegova tragedija nastala dolje negdje duboko ispod svih definicija, uvjerenja i ideoloških opredjeljenja. Tu negdje u tim prstima kojima je motao duhan smirenošću, fatalizmom umornog bivšeg rokera, stisnula se sva tuga i otpor čovjeka koji je otvrdnuo da se ne bi raspao. Dolje, samo desetak minuta od njihovog stana, more je svjetlucalo u sunčanim iskrama. Plavo, plavo, plavo. I žuto. Suze su bile crvene, ljepljive i vruće kao mlaz krvi. |
10.05.2012., četvrtak
Književna večer i ples oko štange
|
Patricija je zvala Edija i mene na zajedničku književnu večer. Rekla je da je baš zgodno da tako oboje predstavimo svoje knjige. Meni je knjiga izašla prošle godine a njemu prije dva miseca otprilike. Edi je moj prijatej. Ovo mu je već druga knjiga. Osim šta piše knjige, bavi se zasmijavanjem širokih narodnih masa. Od njegovih brojnih ispada izdvajam onaj kad ga je na jednoj večeri neko upita "Edi, koji si ti znak u horoskopu?" a on mrtav ozbiljan odgovorija "Nisan ti ja više u horoskopu". Osim toga, Edi je zadužen za to da prije svake književne večeri mene hrabri pošto ja mrzin književne večeri. Mislin, volin ih, ali kad san tamo u ulozi publike a ne u ulozi gosta. Trema me ubije, i ništa mi ne pomaže, ni meditacija, ni koncentracija. Književne večeri su noćna mora. Mrzin sidit tamo za nekin stolom i bit u središtu pažnje. Navikla san promatrat, a ne bit promatrana. Pogotovo šta se na jednoj takvoj večeri vajda očekuje da štagod pametno rečen o mom pisanju a najpametnije šta uspijen smislit je izjava tipa "Neman pojma, ja san samo pisala moj blog i nisan nikome ništa zlo mislila. I vidi sad dokle je to došlo". Deset minuti prije svakog nastupa meni je srce u grlu i lupa ka ludo. Onda Edi negdi iskopa crno vino i nosi mi čaše crnog vina i uvjerava me da će me trema proć čim malo popijen. Tako san prije jednog zajedničkog nastupa s njim popila tri čaše vina i jedva doteturala na binu. Ubijte me ako znan šta san pričala. Ako mi krene književna karijera, i ako me Edi bude uvik vako tješija, postat ću alkoholičar. Ljudi su mi davali razne savjete u vezi te moje treme na nastupima. Tako mi je neko bija reka da na primjer zamislin da publika nije tu. Da je nema. I sad san ja tako na jednom nastupu bila zamislila da publike nema, i umukla. Koju ćeš gospu pričat s nekim ko nije tu. Ispalo bi da pričan sama sa sebon. Dobro, nije da neman takvih momenata. Ali ne volin pričat sama sa sebon isprid publike, pa makar ona i ne bila tu. Da ne govorin kako ta autosugestija zna zanit, pa bi ja kad zamislin da publika nije tu, spontana kakva jesan, mogla u nastupu olakšanja kliknit "A je dobro brale kad nema publike!". Onda bi se judi uvridili. Dakle tu metodu san morala odbacit. Druga metoda je bila super, sama san je smislila. Sitila san se kako na hajdukovim utakmicama kad Torcida opali bakljadu poslin Hajduk za kaznu mora igrat utakmice prid praznin gledalištem. Tako san bila isplanirala nagovorit nekoga od Torcidaša ili nekoga od mojih prijateja da na nekom mom nastupu pukne bakljadu i dimne bombe pa da onda za kaznu ubuduće moran nastupat bez publike ka i Hajduk. Ideja mi je bila odlična ali nisan naišla na podršku ni u torcidinom taboru niti kod prijatelja. Imali smo Edi i ja nekoliko zajedničkih nastupa. Poslin svakog san se zarekla da više nikad neću s njim nastupat jer on te književne večeri uopće ne shvaća ozbiljno. Ponaša se ka da je to nanormalnija stvar na svitu, sist tamo pod reflektore a cili svit te gleda. Meni to nije normalno. Svi misle da bi meni to tribalo bit lako jer san komunikativna i jer mogu laprdat kol'ko ti duša oće. A ja se smrznen. Jer san ja u stvari jedan introvertirani ekstrovert. Neki dan smo priko mejla nas troje išli dogovorit detalje okolo nastupa a prepiska je išla vako: Edi: Drage moje, Jel se trebamo šta dogovarat za Bookvicu? Znam da će Marchelina izvest onu svoju točku na šipki (to uvik radi kad me oće zasjenit), a ja ću nešto jednostavno poput gutanja vatre ili hodanja na žici. Patricija: Mislim da nam je dovoljno da se nadjemo 16.05. i malo dogovorimo strategiju. Vec ste nastupali zajedno pa vjerujem da imate neke zajedničke točke, svakako izvedite jednu. Štanga i gutanje vatre su poželjni. Osim toga, odaberite ulomak za čitanje (može po 2, za svaki slučaj). Donesite knjige za prodaju, klub ce kupiti po jednu za tombolu. Ako se još čega sjetim, javim se... Obojima veliki pozdrav. Marchelina: Narafski, jasno je da san prihvatila ovaj nastup samo da bi Ediju pomogla, tj. da dođe više svita. Moja bezgranična plemenitost je samo jedna od mojih brojnih vrlina. Zbog toga se Edi i drži uz mene, ja san mu idol, moralna vertikala, zakon, ustav i Tito. Za ples okolo štange ću van još javit, naručila san u škveru izradu čelične armirane štange koja podnosi udare velikih masa. Donit ću knjige za prodaju, a ti Edi ne moraš, ka da će ti to iko kupovat. Drugarski pozdrav, pravi i jedini splitcki selebriti, Marchelina Edi: Ma, ja bi rado donija koju svoju knjigu, ali cujem da je sve rasprodano jebi ga Marchelina ima pun podrum svojih, njoj se lako masit pa donit a ako vec triba pomoc oko prodaje, mozemo objavit da cu se ja potpisivat na njenu knjigu (ka jedini nacin da se proda) pisen ovo sa c i c, a ne sa c i c, jerbo znam da Marchelina ne bi razlikovala jedno c od drugog. aj bog Edi je poznat i po tome šta se dan prije nekog nastupa javi sms porukom negdi sa drugog kraja svita, štajaznan, iz Burkine Faso i uvjerava te da se ne tribaš ništa živcirat i da će on na vrime stić doma. Onda ga pitaš je li pripremija priču koju tribate zajedno čitat a on reče da to nije problem, da ćete to prije nastupa sredit. Ti mu kažeš "Edi, prije nastupa je SAD, a ti si u Burkini Faso!!" a on te počne smirivat i govorit da se previše živciraš i da to nije dobro za zdravlje. Onda sutradan stigne i doslovno 10 minuta prije nastupa piše kraj priče dok ti kraj njega hiperventiliraš od frke i treme. I sad ti nastupaj s njim. Ma, isto mi je drag jer bez obzira šta je tako manit, kad mi triba prijatelj on je uvik spreman pomoć i dat prijatejski savjet. Koji god san problem imala, on je zna reć šta triba. Dava mi je savjete u vezi pisanja, u vezi treme, a bome i u vezi jubavi. Svaki put kad se nesritno zajubin njemu se žalin. Tako više neman jubavnih problema. Jer prije njegovih savjeta me je malo muških faćkalo, a poslin njegovih savjeta ne faćka me više niko, pa tako više neman ni problema. Neprocjenjivo, eto. |
01.05.2012., utorak
Prvomajski blues
|
Otići do grada jer dolje će biti ti ljudi koji svake godine na današnji dan budu dolje umiješati se u gomilu koja više ni sama ne zna zašto uporno dolazi svake godine svake godine na Rivu na Marjan imamo i karanfile i sunce sija iznad ovog grada a Riva nosi sve naše korake i sve naše karanfile kao da je sve u redu kao da imamo što i zašto slaviti ne znam ne znam možda je bolje da ostanem na Facebooku tamo ću lajkati neke pjesme naročito one iz osamdesetih naravno naravno neki nas zovu jugonostalgičarima to po onim pjesmama iz osamdesetih ali nekako mi se čini da lajkamo osamdesete jer su tada svi radili i zarađivali tada je bilo drugačije na Rivi koja je nosila sve naše zastave ne ne ostat ću na Facebooku tamo ću sve odreda lajkati to je moja moderna opsesivno kompulzivna radnja lajk lajk lajk zajedno sa svima ostalima a ima ih tamo što samo postavljaju fotografije cvijeća proljeća dijele fotografije više nitko i ne živi svi se samo fotografiraju pa dijele jer na Facebooku se sve dijeli najviše ima cvijeća i proljeća ja mirišem te fotografije ljubičice ruže tratinčice kao da je sve u redu žitna polja nebo plavi oblaci i divne dalmatinske uvale uh kako nam je lijepo uh kako nam je doooobrooooo zapitam se vide li ti ljudi išta od pustih fotografija ali ima i onih koji stalno pričaju o situaciji jer imamo situaciju malo se odužila alo Huston pa dokad više bogamu i stavljaju samo revolucionarne pjesme i dijele linkove kolumnista koji pišu o političarima o seratorima par excellance nikada kolumnistima nije bilo tako lako kao danas materijala koliko hoćeš jer nigdje baš nigdje ništa ne štima ni ovdje niti u regiji ta riječ ta regija kako je postala sveukupna kad kažeš regija misliš crnilo misliš tuga misliš jad misliš eto dobili smo svi ono što smo tražili i sad nam to "ono" oduzima sve što smo ikad željeli posao mir u duši egzistenciju samujemo u svojim sudbinama dok oko nas rastu zvonici a znamo dobro kome zvone prijeteći prsti zovu sa oltara i minareta na misu marvo ili ćete biti kažnjeni ha. ha. ha. čime pobogu čime više i što učiniti što što što kao što je rekao Faruh Šehić u jednom intervjuu trebalo bi "boriti se, ako ništa, za osobnu, privatnu sreću." a ne mogu ne mogu biti sretna kad je oko mene red ljudi ispred zavoda jebenog za zapošljavanje majke i djeca zajedno u redu ispred šaltera majke hrane djecu svojim mizernim penzijama djeca djeca dijele fotografije po Facebooku jer ništa drugo nemaju više ali zato se oni krevelje sa tv ekrana i objašnjavaju nam kako su cijene struje napokon postale europske dok penzioneri sasvim neeuropski ruju po kontejnerima dok nam pučke kuhinje postaju svetišta nabijem vas na vaš obraz na vaš cinizam na vaš sadizam kako biti sretan ma može se može se biti sretan platiš račune komunalije režije platiš račune i sretan si čovjek skenirat ću moje plaćene račune i dijelit ću ih po Facebooku ako mi ne ugase internet zbog onih neplaćenih neskeniranih neplativih ponekad nalijepim sliku neke nestale osobe kao najrealniji način da pomognem uopće bilo kako bilo kome nekome bar nestale osobe kao potvrda da smo mi još tu da možemo nešto učiniti jer je u ljudskoj duši dobro zaustavljeno u pokušaju jer to dobro postoji i ja ću vjerovati u njega dok me ne nestane dok i to dobro ne nestane dok ne nestane sve što je dobro i lijepo moglo i trebalo biti dok ne nestanu fotografije kao što su nestali i karanfili. Jadrantekstil,Dalma,Koteks,Dalmacija iz Dugog Rata,Melioracija,Salonacoop,Jadrantrans,Tehnogradnja,Termofriz,Pomgrad,Elektron,Jadranribolov,Ilova,Građevno poduzeće Rad,Mosor,Neptun,Salonit,Dalmatinka,Cetinka,Agrokoka,Imostroj,Braća Rakić,Duhan,Bagat,Kidrič,Jadran,Radnik,Polikem,Vinilplastika,Zadarkomerc, Plimex,Croatia Zadar line, Elektronika, Tvornica duhana Zadar,Contus,Heres,Marituna,Šibenka,Revija,Poliplast,TLM,TVIK Knin,TEF,Razvitak,PIK Neretva,GP Dubrovnik,Zidar,Glavice Opuzen,Dalmacijabilje,Radeljević,Inkobrod,Tvornica ribljih konzervi Jadranka, Plobest,Bili komerc,Naronaplast,Mehanika,Metkovka,Adrivinil ,Jugoplastika,Monter,Jadrankamen,Dalmacijavino......... |
26.04.2012., četvrtak
Brejking njuz - G-točka stvarno postoji
|
"G-točka zaista postoji! Izgleda poput male vrećice, duga je 8,1 i široka 3,6 milimetar". Eto, tako piše na jednome portalu. Neman pojma zašto, ali ono "G-točka zaista postoji!" me asociralo na sličan euforični uzvik a koji glasi "Imamo Hrvatsku!". Prvo san pomislila da me ka i uvik svaka pizdarija podsjeti na šporkarije, ali onda san svatila da ovi put famozna G-točka i Hrvatska iz "Imamo Hrvatsku" imaju masu sličnosti. Ka prvo, Hrvatska, ka i G-točka, predstavlja nešto šta bi tribalo bit izvor neslućenih užitaka. Ima ih koji tvrde da su te užitke stvarno doživili, ali ih isto tako još uvik ima puno koji od tog užitka nisu ni "U" vidili. Dobro, ima ih kojima je za orgazam, da prostite, to "U" skroz dovoljno, al nećemo sad od njima. Daklem, isto ka i sa G-točkon, tako je i sa našon Hrvatskom. Ne znan jesu li ovi šta tražu G-točku morali tražit ijadu godina ka šta se je tražilo Hrvatsku, ali mi je malo bezveze da nakon ijadu godina još uvik ima judi koji od Hrvatske ni H nisu doživili, a neki drugi svršavaju već dvadeset godina. Uzastopno. Kako bi bilo lipo i logično da ovi šta viču da imaju Hrvatsku i ovi šta je još nemaju dožive vrhunac u isto vrime. Nakon predigre od ijadu godina čoviče bija bi red da oba partnera jednako uživaju. Šta je još luđe, ovi šta imaju Hrvatsku prigovaraju ovima šta je još nemaju da su sami krivi jer nisu dovojno jako i strastveno želili tu Hrvatsku. To je isto ka da ženi koja ne doživi vrhunac pokvareni partner reče da nije do njega nego do nje jerbo nije dovojno želila taj vrhunac. Ne, nego si ga ti želija, papane. Ti koji su daklem dobili Hrvatsku otkrili su postojanje G-točke spretnije i brže od onih drugih. Po sistemu "Lociraj, privatiziraj, pokradi, proglasi stečajnog upravitelja i bježi", utvrdili su da se G-točka nalazi na livoj strani hrvatskih grudi. Svako ko je bija pametan drža je ruku i petingira desnom rukom po toj livoj strani tako strastveno i tako uporno da užitak nije moga izostat. Oni drugi su sami sebi krivi šta nisu virovali u domoljubni peting. |
25.04.2012., srijeda
Trči a niko ga ne ganja
|
Znala san da će me sustić božja kazna. Bila san napisala jednu kolumnicu od pasiman i njihovin vlasnicima i nakon toga me po Hrvacke razapelo da kako ja mrzin pase i svašta. A ja bidna dva pasa imala doma. Od toga san jednog više puta, prid svidocima, zagrlila i pojubila. Daklem, ne mrzin pase, samo ih se bojin. U stvari, malo je reć da ih se bojin. Kad se čovik boji, onda se pripadne, jel' tako. E, a ja kad vidin velikoga pasa na ulici, ja se ne pripadnen. Nego upadnen u stanje k(l)iničke smrti. Otkažu mi sve vitalne funkcije. Šta nije dobro, jer me tako mrtvu pas more još lakše pojist, nema nikakvog otpora. Al dobro, kad si mrtav, šta te briga ko će te izist. U svakon slučaju, tako san ja najutila puno judi jerbo san se malo ka zafrkavala na račun pasa i njihovih vlasnika. "Đava ti jezik odnija" rekla bi moja mater. Koliko puta mi je to rekla u životu, pravo je čudo šta još uvik iman s čim laprdat. A sad malo o božjoj kazni. Svaki čovik na svitu se bar nečega boji. Neko se boji pasa, neko mačaka, neko mraka, potresa, hadeze se boji Uskoka, neko poskoka i ostalih gmizavaca. Ja se najviše bojin pasa i gromova. Kad vanka grmi, ne izlazin iz kuće. I ne samo to. Nego se ne javjan ni na telefon i mobitel. Jer san čula da ti neki magnetcki valovi mogu privuć grom. I onda ja vizualiziran kako u mojoj zgradi od dvi ijade stanova, grom udre baš u moj stan, preciznije u kužinu, jer san neoprezno odgovorila na nečiji poziv. I tako mučin i čekan da opasnost prođe. Osim šta se ne javjan na nikakve pozive, nastojin se primirit i ne kretat se puno po stanu, da ne bi štajaznan kretanjem izazvala nekakve silnice i elektromagnetcke polove i to sve šta gromoviman more skrenit pažnju na mene. Onda me mali pita da zašto nisan skuvala ručak. - Pa di ću kuvat ručak, sinko božji, jel' vidiš da grmi vanka! - Pa, čujen da grmi, je, ali ne razumin kakve to veze ima sa našin ručkom? - Pa ko zna koja teča ima u sebi neki materijal šta privlači pražnjenje onih atmosferskih elektriciteta! On onda kucne prston u čelo "ćuk, ćuk", zavrne očima i ode u svoju sobu dok ja vičen za njim "Ne diraj ništa metalno!". On se okrene: - Mama, šta se tiče gromova i tvog straha od njih, mislin da je problem više mentalne, nego metalne prirode. Za ovo bi ga bila naprokidala, majkemi, da nisan pobornik odgajanja dice bez fizičkog nasilja. Ajme, opet san otišla u širinu. Govori ona moja prijatejica Danica Čvorović da joj nema gore situacije u životu nego kad joj ja krenen nešto pričat, jer da nikad kraja. Judi danas ne znaju slušat, u tomen je stvar. E, božja kazna, daklem. Kako san nezaposlena, neki dan mi se ukazala prilika za radit bar ovu sezonu u turizmu. To je jedna agencija šta voda francuske turiste po našim otocima i nacijonalnim parkoviman. Ti turisti ne dolazu vamo zbog sunca i mora, nego da bi odali. To oni zovu "trekking". Naprtu ruksake na leđa, uzmu one štapove, cokule na noge i pješaču po dvadeset kilometara dnevno. Ako se mene pita, njima je mozak malo nacika od onih francuskih sirova sa zelenin flekaman. Aj dobro još u predsezoni kad nije puno vruće. Ali oni tako odaju i usrid lita, po najvećome zvizdanu. Pentraju se po brdiman, probijaju kroz zarasle putiće i puteljke, kroz draču i kroz poskoke, i ne samo to, nego za cilu tu muku još nekome i platu. Za bit vodič takvin turistima, čovik mora bit sportcki tip i imat kondiciju Stipe Božića. Ja san na prvoj uzbrdici počela hiperventilirat. Mislila san da ćedu morat zvat Gorsku službu spašavanja da me odatle evakuira. Sva srića nisan bila glavni vodič, nego ka vodič naučnik, pa nije bilo previše sramotno šta su me turisti morali reanimirat na po brda. Nekako san preživila i izvukla tu uzbrdicu. Već sam pomislila kako to i nije tako težak posal, osim problema sa uzbrdicon, ali ja san ijonako planirala moje grupe vodat samo po nizbrdicaman kad buden samostalni vodič. Međutin, onda je počeja pakal. Nebo se zaškurilo, nadvili se nad nas oni kumulonimbusi i ostali busi i oblaci, a moja kolegica i turisti i dalje odaju ka da nan nad glavom ne visi najgora moguća prirodna opasnost. Inače san bidna cilo vrime bila na kraju kolone, zapuvana, ali mi je straj da neku energiju i bržen-bolje dostignen kolegicu na čelu kolone. - Jel' vidiš ti ovo, a? Šta ćemo sad? - šapćen joj ja, da ne unesen paniku među turiste. - Jel' vidin...šta? - pita ona. - Kako šta? Pa jel vidiš one kumulonimbuse gori? Za par minuta će počet grmit! - objasnin joj ja još tišin glasom jerbo ka vodič čovik mora zadržat prisebnost i u najkritičnijin situacijaman. - E, i? - opet će ona mrtva ladna. - Pa..grmit, počet će g-r-m-i-t! A mi izloženi u mediteranskoj makiji! Ovo je čisto samoubictvo! - A smišna li si, čoviče. Pa šta ako grmi? - Pa di ćemo se sakrit?? Pogleaj ovo nisko raslinje! Diš se tu sakrit, a? A opet, ako uletimo tamo pod one borove, to je još gore, gromovi uvik opalu u stabla! A ako se ne sakrijemo nigdi, bit ćemo hodajuća meta, ženo božja! Pogleaj koliko metalnih stvari ti Francuzi imaju po sebi! I štapove! Štapove! I svi imaju mobitele! Udrija bi grom u nas i iz vedra neba!! Udrili bi u nas i gromovi iz susjednih zemalja! Mi smo medij za gromove! Žena me gleda nekako čudno. Taman san joj tila reć da nemamo sad vrimena za priču nego da triba podhitno zvat pomoć, kadli u tomen momentu na makadamski put isprid nas izleti pas. Ogromni, bili pas, bez lanca, brnjice i gospodara. Ja vrisnen, bacin se prvome Francuzu iza mene oko vrata vičući "Spašavajte glave! Pas!!!" Čovik me nije razumija jerbo san zapomagala na hvackom, šta nije ni čudno, svi zapomažemo na materinjem kad nan život visi o koncu. Možda mu je bilo malo i drago šta san mu se itnila oko vrata. Meni nije bilo drago, jerbo kad san se već itnila, tribala san se itnit onome jedinome neoženjenome Francuzu koji je bija u toj grupi. Ali taj je hoda još sporije od mene, ako je to uopće moguće, i bija je na kraju kolone pa nisan mogla do njega dobacit. Da van sad ne pričan zastrašujuće detalje cile te pogibelji, zahvaljujući nekoj ludoj srići pas nas nije raskomada jer su ga Francuzi potirali mašući onin njihovin štapoviman. Koja hladnokrvna nacija! Suprotstavit se takvoj zviri sa običnin štapoviman vičući mu sabrano "Iš, iš!", to je po meni scena za snimit film o nevjerojatnoj ljudckoj hrabrosti i nagonu za preživljavanjem. Međutin, ako san mislila da san timen završila sa pasiman, juto san se privarila. Do kraja mog odanja sa Francuzima po otoku, naletili smo na još, brat bratu, dvi ijade pasa. Iskakali su iz svakog kantuna, ja san svaki put vrištala i itala se turistiman oko vrata, nekad i ženskima, dici, nema veze, kad je glava u torbi čovik ne bira. I eto tako mi se bog osvetija za onu zločestu kolumnu o pasiman. I onda turistički vodiči pričaju turistiman kako se stanovništvo na otociman najviše bavi turizmon. Ka da nije svakomen jasno da se u stvari najviše bave uzgojen pasa. Sad bi moja prijatejica Danica Čvorović rekla da san ovo sve mogla ispričat u dvi riči, znan. Lako joj je govorit, kad nije prošla šta san ja prošla. U agenciji su poslin zakjučili da nisan baš ono šta se reče stvorena za taj posal. Na stranu pasi i grmjavinske oluje, ali malo je ka nezgodno ako vodič zbog fizičkih ograničenja hoda na kraju kolone umisto isprid turista. Ispalo je da san malo spora. A nisan. Nego Francuzi prebrzo odaju. Đava in prišu odnija. Moja mater govori kako svako jutro kad ide u dućan po kruv, sretne neke strance kako trču. - Kako znaš da je taj šta trči na primjer stranac, a ne naš čovik? - pitan je ja. - A bogati, lako ti je to znat. Ka da bi naš čovik trča a da ga niko ne ganja? |
16.04.2012., ponedjeljak
Ne znan šta je Splitu danas
|
(16.04.1939. - 24.03.2008.) Stojin ja sa turistima na Vidilici i taman kad san ih napokon uspila uvjerit (uz malo prijetnji i ucjena i tako to) da upravo gledaju najlipši grad na svitu, oni prstom pokažu nekakvu građevinu na zapadnoj obali. Da šta je ono. Ja mučin. Oni opet da šta je ono, i da ko je moga dozvolit da se nešto tako nakaradno tu sagradi, i da ko je vlasnik monstruoznog objekta. Izgleda ka gljiva od zelene atomske bombe. Ja opet mučin. Ne mogu ja procidit to prezime da me ubiješ. A osim toga, kad si turistički vodič, nije zgodno beštimat. Kažu turisti da taj čudni objekt baš strši. Ja govorin pa šta, strši i vama oni vaš Ajfelov toranj, pa vas niko ne zafrkaje zbog toga. Oni se uvatili smijat. A meni došlo plakat. Sa druge strane, tamo prema portu, turistima san tila pokazat pogled na trajekte Jadrolinije. Volin ti ja tu firmu, znaš. Kad vidin onu bilinu broda i ona plava slova nekako mi bude toplo u srcu, vajda zato šta je Jadrolinija jedna od rijetkih konstanti preostalih tamo iz nekih drugih vrimena kad je Split bija lip ka nacrtan. I štaš ti vidit, nema pogleda. Jerbo je nautički sajam. Cila riva i porat sakriveni plastičnim šatorima. Onda san turistima rekla da se, INAČE, iza tih šatora nalazi more. I brodovi. I da ne znan šta in je danas pa ih nema. Oni se uvatili smijat. A meni došlo plakat. Poslin su tili popit kavu na rivi. Nisan mogla izbjeć, znaš kako je u turizmu, kud gost okom, tu turistički radnik skokom. Narafski, na rivi gledaju oni palaču, pa ona višala, i da šta je to. Ja govorin da ako mi postavu samo još jedno uvredljivo pitanje da ću ih sve pobacat u more pa nek se onda Lučka kapetanija bavi s njima. I govorin in da je Riva inače skroz lipa i da inače nije bilo tih višala ali da ne znan šta je Rivi danas. Oni se uvatili smijat. A meni došlo plakat. Iden ti sad ča. Napravit đir do Peristila. Ako ga nisu prikrili plastičnon ceradom. Sritan ti rođendan. |
11.04.2012., srijeda
Brat i dica i beštije
|
Često me judi pitaju da kako to da san tako jako povezana s bratom. Naime, dotični je bija glavni lik barem u trećini svih mojih priča. A judi moji, kako neš bit povezan sa kretenom kojem si barenko 20 puta kroz ditinjstvo spasija život? Taj je, brate, upada u nevoje svako malo. Ne bi proša dan a da on nije riskira život. Nema tog ekstremiteta kojeg on nije bar jeanput slomija. Po ditinjstva proveja je u gipsu. Jedan od jačih podviga mu je bija kad je uspija sa balkona od kuće upast na glavu u bačvu punu vode. Ja san se baš tad zatekla kraj bačve i reagirala spontano pa san ga izvukla. Uvik san bila brzopleta. Osim toga, bija je opsjednut životinjskim svitom. Skuplja je po cesti sve šta se micalo. I šta se nije micalo. Na primjer, jeanput je donija doma orla. Orlić je ispa iz gnizda negdi u nekoj pripizdini, on ga je naša i donija doma za kućnog ljubimca.Sve je bilo dobro dok je orlić bija beba. A onda je narasta toliko da mu je raspon krila bija veći od ulaznih vrata od stana. Pa smo ga držali u dvoru u nekakvom improviziranom kavezu. Čudovište je dnevno proždiralo količine mesa dovoljne za nahranit bataljun vojske, pa su starci odlučili da ga se tribamo riješit prije nego bankrotiramo. Odnili smo orla u zoološki vrt na Marjanu a brat je tugova misecima. Ponekad bi me nagovorija da ga idemo posjetit. Stajali bi tako isprid onog ogromnog kaveza i buljili u orla. - Jel' vidiš kako je reagira kad me vidija, a? - reka bi brat. Ja san proučavala orla ali nisan uopće primjetila da je reagira. - Vidin - odgovorila bi. - A jesil' vidila kako je trznija krilima kad san doša? Orao je trza krilima non-stop, ako se mene pita. S bratom i bez njega. - Je, vidila san. - To znači da je tužan bez mene. Meni su sve životinje u splitskom zoološkom vrtu izgledale tužno. - Je, baš se vidi da je tužan bez tebe. Prije tog orla, brat je doma bija donija i kornjaču, pet-šest mačaka, tri pasa lutalice, nekoliko ježova, dvadesetak skakavaca, punu kesu gušterica. I zmijska jaja. Jedan dan mater je išla napravit moj krevet i ispod mog kušina, vrišteći, otkrila zmijska jaja. - Dobro, bogamu, jesi li ti normalan?! Kako si moga doma donit zmijska jaja?? - Pa...mislija san...triba ih stavit u toplo da se male zmijice okote. - A jel'? Pa kad si ih već stavja u toplo, šta ih nisi stavija ispod svog kušina, nego ispod sestrinog? - Pa...ona je deblja, bolje grije. Ne moran van ni govorit da mu do dana današnjeg nisan oprostila tu primjedbu. To šta mi je podmetnija zmije ispod kušina još bi nekako i podnila, ali primjedba o debljini je bolila, virujte. Ta njegova jubav prema beštijama se naravno prinila i na njegovu dicu, pa je donedavno doma ima dva akvarija sa zlatnin ribicama, papigu, hrčka, mačku i pasa. Plus žena i troje dice. Treće dite su dobili relativno kasno i kad su ga pitali da šta in je bilo pa su u četrdesetima išli pravit treće dite, reka je: - Ma, svaki put kad se posvadimo, mireći se napravimo dite. Ne smimo se više svađat, ko će to sve hranit. Jučer san išla popit kavu s njim. Sili smo na Prokurative i malo lamentirali o životu i popratnin pojavama. Ja: Brale, kako je? Brat: A eto. Nema se para. U ciloj Hrvatskoj nema para. Kompletni nan se život sveja na traženje para. Ja: Daj ajde, nemoj se živcirat. Svega će bit, samo neće nas bit. Brat: Je. Al' mene brine to šta para uvik nestane prije nego nas. |
17.03.2012., subota
Pazi, snima se
|
Niki dan me opeta snimalo za televiziju i rekla san sebi da više nema šamse pristat na tako nešto. To, da san ja selebriti, to je svima jasno. E, al' to da se moran svako malo snimat, to nikoga nije briga. Nemoš brate prid kameru sa onin oskudnin znanjem o šminkanju kakvog ja iman. Prvo san, narafski, pokušala izbjeć to snimanje. Ženska sa televizije me ganjala misec dana po mejloviman ne bi li se nekako smenon dogovorila. Ja san se pravila da iman puno obaveza, ali na kraju više nisan znala šta izmislit pa smo se dogovorile. I tako niki dan stojin ja isprid ogledala i mislin se kako bi se morala malo ka lipše našminkat jerbo televizija je televizija. To oko sve vidi! Ondak san ode na blogu vidila neki post od šminkanju zelenih očiju. Ki naručeno. Pogledala san slike od žemske koja je napisala taj post, i baš se lipo našminkala. Oči joj se zelene ka Marjan prije nego šta ga je Hektor potaraca. Odlučin ja daklem da ću slijedit njene upute i našminkat se ka i ona. E sad, šminkanje je i inače delikatan posal, a još kad trčkarate od ogledala do konpjutora čitat upute svako dvi minute, postane stvarno naporno. Majkemi ako nisan izgubila najmanje dva kila pri toj operaciji. Daklem, žena tamo piše da zelenin očiman najboje pristaje ljubičasta olovka. Uzmen ja ljubičastu, i napravin krug okolo očiju. Pogledan se, pristravin se. Izgledala san ka kandidatkinja za glavnu ulogu u filmu od sredovječnin vampiricaman. Pardon, sredovječnin klimakteričnin vampiricaman. Uzmen ono za skidanje šminke i sve obrišen. Ali nisan baš najboje obrisala pa su mi ostale ljubičaste sjene. Trk do konpjutora, piše: "Morete koristit i tamnozelenu, ako su vam oči tamnije zelene boje, ili svijetlozelenu, ako su vam oči svjetlije boje". Trk do ogledala utvrdit. Gledan, i kako se mičen, tako mi jedno oko pari svijetlozeleno a drugo tamnozeleno. Ako nanaesen na svako oko drukčiju nijansu zelene, možda neće baš izgledat najlipše, ali zna se da su selebritiji čvrknuti i njima je sve dopušteno. Trk do konpjutora, provjeravan, ali nema uputa kako se našminkat kad su ti oči različite boje. A onda vidin, kaže, morete koristit i sve nijanse tople smeđe. Jebate, kakve su joj sad to tople smeđe. Ja iman dvi-tri smeđe olovke za oči, ali koju god san pipnila svaka ladna. E sad da iđen podgrijavat olovke za oči u tavi, mali će mi zvat hitnu pomoć. Iako nije da nije navika na moje neobične kulinarske podvige. A uostalon, čak i da iman toplu smeđu, dok dođen do mista di će me snimat, oladit će se. Ma, kvragu, stavit ću ja ladnu smeđu, oli će se to na televiziji primijetit. Aj, nekako to nanesen, pogledan, a oči mi paru ka da san se tukla sa Majkon Tajsonon i pala tek u šesnajstoj rundi. Znači, dobro me naprokida. Onda san svatila da kasnin, đavlu i šminkanje i upute, obrišen sve i oden na snimanje ka da nisan selebriti, diskretno nenašminkana. Kad su uperili onu kameru u mene, došlo mi je da pobignen, ali nemoš se tako ponašat prid medijiman bogamu. Ja ipak živin u gradu di je pristojno ponašanje i poštivanje medija takoreć tradicija, počevši od gradckog poglavarstva pa dalje. Ubuduće kad me budu tili snimat, pristajen samo ako mi platu šminkanje, frizera, pedikera, masera...i psikoterapeuta. |
15.03.2012., četvrtak
Pismo prijateljici
|
Volin one naše đireve uz more. Samo dvi žene mogu odpješačit kilometre i kilometre a da to uopće i ne primijete, jer usta nisu zatvorile satima. Jučer si mi rekla da te niko na svitu ne može iživcirat ka ja. Viruj mi, ne sićan se kad san u životu bila tako ponosna. Ja ti, naime, virujen u ono da nam usud na put šalje baš one ljude koji nam tribaju da bismo nešto naučili. Tako je usud i nas dvi ukrstija na putu. Spojilo nas je to šta smo obadvi dobile jako loše karte na početku igre. A one neke najbitnije karte, njih uopće nismo ni dobile. Ni ti, ni ja. Moramo ih same izvuć nekako. Izmislit. Nacrtat. Stvorit. Ja, laprdalo bez premca, sposobna i vlastitu i tuđu dušu izvrnit naopako, grebat ispod površine dok ne dođen do najtamnijih kutaka, do najbolnijih mista. Sposobna čačkat po ranama dok ponovo ne prokrvare. Ti, suzdržana, u konstantnom nastojanju da izgledaš jača i tvrđa nego šta jesi. Prava dalmatinska ćer, a? Emocije potisnute, želje zaboravljene, ambicije dosežu najdalje do odgovornog majčinstva. Pa kad ja uvatin svrdlat, a ti u panici bižiš. Ja skužim da bižiš, pa još upornije grebem, kopam, stružem. Kad dođen do bolnog mista, onda me mrziš. Kažeš mi da stišam glas, da ne želiš da cili Split sluša priče o tebi i tvojim ranama. Meni onda bude žaj, pomislin kako sam stvarno nasilna. Brutalna čak. Onda mi kažeš da san ti digla tlak. Ja priznan skrušeno sve. Pa hodamo minutu ipo i mučimo. Minuta ipo, to je najduže koliko ja mogu mučat i kajat se zbog prežestokog laprdanja i nedostatka takta. Ti me mrziš, a ja sva sritna razmišljam kako je pravo prijateljstvo upravo ovo šta ja i ti dilimo. Ono kad me možeš pogledat u oči i reć mi da ti iden na živce, da san nasilna, netaktična, naporna. Dvi minute poslin toga, smijemo se, i ti i ja. Pošto znan da mrziš kad te se hvali, mrziš izljeve emocija i čačkanje po tvojoj duši, reć ću ti ovako: Ponosna san na tebe. Na sve tvoje bitke, koje si dobila, na svaki mali korak prema suncu. Mislin da si veliki čovik, znaš. I mislin da igraš bolje od mnogih koji su na početku imali sve karte. Sad me slobodno mrzi. To me ionako neće zaustavit... P.S. I obožajen kad mi, nakon šta pročitaš ovaj tekst, kažeš "A da koga drugog zajebavaš malo, a?" |
23.02.2012., četvrtak
Struji struja
|
Moran priznat da san se pripala kad san neki dan na nekom znanstvenon portalu pročitala da je iz svjeckih oceana nestala neka Sjevernoatlantska struja. Kako nestala? Lipo, kažu, uništili smo cilu biološku ekološku i sve ostale ravnoteže Zemlje i Sjevernoatlantska struja jednostavno više ne postoji. I eto na. Sad još nek nam ukinu i jeftinu struju i gotovi smo. To bi mi bija još veći problem od Sjevernoatlantske struje, moran priznat, pogotovo sad kad san napokon zapantila kad počinje i kad završava ta jeftina struja. Doduše, nije bilo teško ni zapantit jer čim padne noć, cila mi se zgrada počne trest. Judi dočekaju jeftinu struju i ukjuče sve moguće mašine za robu, za suđe, ventilatore, fenove, miksere, bojlere, pećice, kalolifere itd. Znan neke šta više ni frižider ne uključuju po danu, nego samo po noći. Zbog toga spizu prije večeri i ne kupuju, nego idu u dućan okolo 10 uri navečer jerbo je ovi imperijalizam iša na ruku običnon čoviku i svaki dan sve više produžava radno vrime u trgovačkin centriman zbog usklađivanja rada tih istih centara sa radom naših frižidera. Sve u svemu, stvari idu naboje. Sad samo triba vidit šta će bit sa mljekariman i oćedu li Splićani stvarno smijenit gradonačelnika. Šta se tiče mljekara, ništa ne razumin, a kako san vidila ne razumi ni pola nacije barem. Neki govoru da ovi prosvjeduju iz političkih razloga i da lažu u vezi sa nekim ciframa, a drugi ih opet podržavaju. Tako je i sa slučajem smjenjivanja Keruma. Jedni ga više ne mogu podnit i zalažu se za to da ga se šta prije smijeni, a drugi...dobro, drugih nema. Sve više se čuju i kritike na račun SDP-a, di se opet stvaraju dvi struje, ne skupa i jeftina, nego ona šta smatra da nas je SDP privarija, i ona druga struja šta misli isto šta i prva ali bi prije crkla nego to priznala. Imala bi ja još štagod za reć ali kad je skupa struja konpjutor palin samo za brejking njuzove, sve ostalo more pričekat noć. Ili sljedeće izbore. |
21.02.2012., utorak
Bijednici obični
|
Ae. Sve kao neće, a pola se nacije bavi Severinom i njenim majčinstvom. S obzirom da sam višestruko "umrežena" nisam mogla izbjeć ni vijest o tome, a, na moju veliku žalost, ni komentare, što na Facebooku, što ispod te vijesti. Znala sam unaprijed kakvi će bit komentari, ali me neki perverzni mazohizam natjerao da se uvjerim u moje crne slutnje o stanju svijesti jednog prosječnog čitatelja/čitateljice hrvatskih portala. Teško mi se u ovom trenutku odlučit pa reć jesu li bolesniji komentari muškaraca ili žena. U prosjeku, recimo od sto komentara, devedesetdevet su toliko debilni da se čovjek, (pa makar bio i Hrvat, znači naviknut), jednostavno zaprepasti. Onaj jedan komentar koji nije debilan ga isto zaprepasti, jer već izgubi svaku nadu da među tom bagrom postoji iti jedno normalno ljudsko biće. Hrvatske muškarčine, ah, te naše moralne vertikale, napljucaše se i isprazniše brate do te mjere da im najmanje iduće dvije godine neće trebati raditi ono čime se inače najčešće i bave, a za što ne postoji pristojan izraz, (osim medicinski, al' mi nije dovoljno jak) pa ga neću spominjati. No, dotična im omiljena, i jedina preostala radnja se najčešće odvija u samoći njihovih frustriranih životića, i za nju im ne treba ni mozak, ni žena, samo njihova junačka hrvatska desnica. Ili ljevica, votevr. I nešto malo izgladnjelih im hormona. Jer, da bi čovjek toliko mržnje izrigao na ženu koja mu pod a) nije ništa u životu ukrala ni skrivila pod b) koja mu nije ništa u rodu, pa dakle njen "nemoral" nema nikakvog utjecaja na njegov smjerni i pošteni život to može biti potaknuto samo dvjema stvarima: 1. ili je taj... stvor (ne mogu reći muškarac jer muškarca zamišljam kao nekog s mudima, a muškarac s mudima teško da će skriven iza nekog idiotskog nicka pljucati po bilo kome a kamoli po ženi koja s njegovim životom nema veze i to u trenutku kad ta žena donese na ovaj tužni svijet jedan novi život), obični psihopata, poremećena bljedunjava mlohava čovječja ribica puna gorčine i vjerojatno zlostavljana u djetinjstvu 2. vidi pod jedan Počevši od onoga da se Severinu s posebnim guštom naziva "kurvom", preko toga da je se unaprijedi u "srpsku kurvu", pa do nevjerojatno imbecilnih komentara u vezi malog dječaka koji se rodio, unatoč tome što se nije trebao roditi, jer mu majka nije dovoljno nacionalno osviještena i moralna. Naime, to što nije moralna i "poštena žena" bi joj još nekako i oprostili (ne bi, al' hipotetski gledano), ali to što se na kraju odlučila udati za nekoga mrske im vjere i nacije, e, to joj neće oprostiti nikada. To što je "kurva", dakle, ne bi bilo ni upola toliko za osudu da je hrvatska, naša kurva. Ali pošto udajom za Srbina postaje srpska kurva, e, to je bogme najteži smrtni grijeh. Jer, našim, hrvatskim kurvama se može oprostiti, i hrvatska kurva nije baš ono, ajmo reć skroz kurva, dok god je nacionalno osviještena. Isto kao što hrvatski lopovi nisu baš toliko lopovi, i isto kao što hrvatski ratni zločinci UOPĆE nisu zločinci. Na stranu to što je pojam "kurva" poprilično relativna stvar, ono što me fascinira je to što se netko UOPĆE toliko bavi tuđim životom. Na stranu i to što se slažem s tim da portali pretjeruju s praćenjem Sevinih ljubavnih, trudničkih i posttrudničkih aktivnosti i da je to vijest koja, naravno, nije vijest. Ali, s druge strane, urednici tih portala znaju jako dobro da će se ispod takve "vijesti" bogami nakotiti popriličan broj komentara onih koje "ta vijest ne zanima" pa će, (ti isti koje Sevin život ne zanima, jel'te) da bi tu tvrdnju potkrijepili, posegnuti za pretresanjem Sevinog života i karijere, te njenih upitnih (blago rečeno) nacionalnih i domoljubnih težnji. Da se vratim na "kurvu". Ljudi moji, objasnite mi, pobogu, zašto vas je toliko briga s kim, kad, gdje i koliko točno puta je bilo koja žena, a koja nije vaša, spavala? I zašto vam je bitno da li je ili nije objavila pornić? I zašto vam je bitno, uopće, bilo što u vezi nje? Ne znate? E pa, ja znam. Zato što su vaši mali životi toliko dosadni i isprazni da im neku minimalnu dozu smisla možete dati samo i isključivo kad možete naći nekog čiji je život, po VAŠEM mišljenju, još dosadniji i isprazniji. Uzvisiti vaše bijedne živote možete jedino, jedino tako da nekoga uvrijedite, ponizite, kamenujete, dragi moji plemeniti, pošteni, bezgriješni ljudovi. Dalje, sudeći po općoj moralnoj zgroženosti koju iskazujete, dalo bi se pomisliti da ste nekakvi nazovi vjernici tj. kršćani. tj. katolici. U stvari, kad malo bolje razmislim, sudeći po vašoj zgroženosti, vjerojatno niste samo kršćanski vjernici, nego kršćanski sveci. Sigurna sam da ni jedan od vas nije nikada potajice uživao u nijednom porniću, a kamoli prevario svoju zakonitu. A znate li tko se najviše nabacuje prljavštinom na drugog čovjeka? Pa, onaj tko te prljavštine u sebi ima na tone. Dakle, pošto ste kao nekakvi vjernici, moram vas pitati, eto, čak bez osude, nego mi izazivate znatiželju: kako je moguće da imate hrabrosti tako i toliko pljucati na jedan novi život? OK, taj novi život je dobio sramotno, nehrvatsko ime, ali ipak? Nije vas strah od Boga? Evo, ja nisam vjernica, ali kad vas čujem, uhvati me strah od Boga. U vaše ime. Pomislim, naime, da će vam se tolika zloba nekako vratiti. Jer pljucate po najsvetijem. Po jednoj majci, u njenom najsvetijem trenutku. A tek ženski komentari? Pokušavajući naglasiti koliko je nakaradno da se na sva zvona piše i priča o Severininom porodu, počnu iznositi detalje o vlastitim si časnim porodima, pa idu tako daleko da eto, javno, opisuju sve muke koje su prošle, pokušavajući tako valjda retroaktivno dobiti neko priznanje, neki počasni Red Danice trudnice majke kraljice, šta li? Da ne pričam o onima koje su si dale truda i izlistale sva moguća lijepa, tradicionalna dalmatinska imena koja bi sasvim sigurno Severini dala barem malko ljudskog digniteta i oprala joj ukaljani obraz. Jer je, naime, jako, jako važno kako će se Severinino dijete zvati. Iako nam, naravno, uopće nije važno ništa u vezi nje. Još jednom sam potvrdila ono što odavno znam: nitko prema jednoj ženi ne može biti toliko zloban kao druga žena. Meni, recimo, nije važno ni što Severina radi, niti s kim spava, niti zašto radi bilo što u životu. Ona me ne hrani, ne oblači, o njoj i njenim postupcima ne ovisi niti jedan segment mog života. I nemam je potrebu ni pljucati, niti joj se rugati. U biti, kad malo bolje razmislim, skoro sam pa sigurna da bi mi kava s njom bila puno zabavnija i ljudskija od kave s bilo kojim od svetaca koji po njoj rigaju. Ali, da ponovim, mene Severina zaista ne zanima. Ni kao pjevačica, ni kao žena, majka, estradnjakinja. Da mi se kojim slučajem njena muzika sviđa, slušala bih je ali me opet i dalje ne bi zanimalo s kim dijeli svoje noći i dane. To je, (znam, ovo će mnoge iznenaditi) - potpuno njena stvar. I mislila sam da zbog toga ovo neću nikad reći, ali vi ste me, moralna gospodo motivirali, pa ću ipak reći: Seve, čestitam ti, drago mi je što si rodila malog zdravog sina. I ja sam majka, pa znam koliko je to važno. I, da, mislim da ima divno ime. |
18.02.2012., subota
Natural born anonymous
|
S obzirom da je mom Dječaku večeras maturalni ples, glavom mi prolaze najposebnijii trenuci iz njegovog školovanja. Bilo ih je puno, ali izdvajam ovaj: Jedan dan učiteljica je, nezadovoljna stanjem ocjena i svega ostalog, održala "Sat razredne zajednice", kojeg je započela podužim monologom u stilu:"Ne valjate, loši ste, grozni, bla, bla, bla...". Mali stvorovi su samo sjedili, poklopljeni osjećajem krivnje, u tišini. Razrednica, poželjevši čuti potvrdu vlastitih navoda, prozove predsjednicu razreda, malu Milicu. To je, s razredičine strane, bila igra na sigurno. Naime, mala Milica je bila od one djece koja su zarana shvatila da, za uspješno funkcioniranje s odraslima, treba samo biti poslušan i davati im upravo ono što znaš da od tebe očekuju. Mala Milica bila je uspješan proizvod sistema. Za nju, autoriteti su uvijek bili u pravu. Ili, još bolje, slagala se s njima čak i ako je, kojim slučajem, mislila da nisu u pravu. Zato je i bila predsjednica razreda. - Dakle, Milice, evo, što ti, kao predsjednica razreda, misliš? Kakav ste vi razred? - Ovaj...mi smo...mi smo strašno lijeni, učiteljice. - Tako je, Milice! I kakvi ste još? - I..i još smo...(Milica je grozničavo u sjećanje prizivala sve epitete koje je slušala još od vrtićke dobi, što od autoriteta van kuće, što od roditelja) ...ovaj, i još smo...razmaženi, učiteljice! - Bravo, Milice, bravo! i, kakvi ste još? - Nezahvalni! Tvrdoglavi! Bezobrazni! Niškoristi! (Milicu je krenulo, tako je to, čovjek zna postat nevjerojatno kreativan u pokoravanju sistemu) Učiteljica je bila jako zadovoljna. Ponosna. Eto, ova mala pametnica, to je mladež kakvu ova zemlja treba. Uvažavanje onih koji ti kontroliraju život, do zadnje kapi krvi. Milica nikada neće dovesti u pitanje savršeni, skladni ritam rada kotačića sistema. Takvi kao mala Milica nikada neće postavljati suvišna pitanja. Jednog dana, ovakve male Milice biti će majke. Koje će, bez suvišnih pitanja, odgajati još i još i još poslušnog topovskog mesa. Takvi kao Milica će, recimo, u slučaju da pola stanovništva ove zemlje jednog dana bude gladno i bez posla, vjerovati kad im vlasti počnu objašnjavati da su siromašni i gladni zato što su lijeni, a ne zato što ih je ta, i sve prethodne vlasti, bezočno pokrala. - Odlično, Milice, odlično! Možeš sjesti. Milica se, sva zajapurena, skljoka u svoju stolicu. Učiteljica je uprla oštri pogled u posramljeni, snuždeni razred. - A sad, kad smo čuli kakvi ste, da vidim, što vi imate reći o ovoj situaciji. Ha? Što trebamo napraviti? Grobna tišina. A onda je Dječak digao ruku. - Reci, Krešo? Čuli smo svi Milicu. Što, dakle trebamo napraviti? Čvrstim glasom, ozbiljno zaronivši u problem, Krešo je odgovorio: - Mislim da trebamo smijeniti predsjednicu razreda, učiteljice. |
14.02.2012., utorak
Mirno ti more.
|
Fališ...  (Split, 14. veljače 1923. - Split, 25. listopada 1995.) |
08.02.2012., srijeda
Dalmacijo, lopaton pritrujena
|
"Svi građani koji su izlazili vani, a nisu imali potrebe izlazit su sami odgovorni ako im se nešto desilo. Nadalje, ako se radi o starijim sugrađanima, pa svi stariji bi trebali imat ili svoju djecu, a djeca su po zakonu dužna da skrbe o roditeljima, a ukol'ko nemaju djecu, onda su mogli imat nećake ili nećakinje i tijekom života uspostavljat s njima korektne odnose, a ako nemaju nećake i nećakinje, a onda imaju susjede pa su trebali gradit dobrosusjedske odnose". Nevenka Bečić, božemiprosti. Je, malo je nezgodno ovo šta nan se bidnomu Splitu događa zadnjih dana, ali, nije svako zlo za zlo. Da nije bilo sniga i leda, Splićani bi do kraja života živili u mraku neznanja i mislili bi da su in za slomljene ruke i noge krivi snig i led, a ne njihova potpuna egzistencijalna nesnalažljivost. Zato ja iman duboku potribu izrazit zahvalnost svima koji su nas prosvitlili. Pa idemo redom. Ka prvo, od srca se zahvaljujen Nevenki The Veličanstvenoj Bečić šta nan je skrenila pažnju na nekoliko krucijalnih stvari: 1. Stariji judi koji nemaju dicu - a lipi moji, prvo ste bili neoprezni i ostarili, a to van nije bilo dovojno nego ste ostarili a da potomke niste izrodili. Drugin ričima, ako ste se kroz život i seksali, radili ste to skroz protivno katoličkom ćudoređu. Em ste bili nereproduktivni, em ste takvi, nerasplođeni, još i ostarili. Ako već imate obraza takvi stari i sramotno sami živit u našomu gradu, onda bar imajte malo obraza i, ka i homoseksualci, budite stari i sami doma između svoja četri zida i nemojte nam paradirat po ulicama. 2. Korektni odnosi sa nećacima i susidima - do neki dan, Split je bija grad u kojome judi tradicijonalno nisu komunicirali ni sa rodbinom, ni sa susidima. Tipična scena iz splitskog nebodera: čovik sretne susida na skalama, ovi mu reče "Dobar dan susid!", a ovi mu odbrusi "Daj odjebi, šta ćeš ti meni dobardan, ka da je vanka minus deset?" Jednostavno, takva nan je bila klima - more, sunce i vrućina. Jebiga, za ić na more kupat se, čoviku ne triba rodbina ni susidi. Japanke na noge moš navuć sam, šugaman priko ramena moš pribacit sam, itnit se u more moš sam, zatvorit škure poslin ručka moš sam, skuvat šalšu i manistru i pojist je moš sam i koji će ti kua onda nećaci i susidi? Dobro, u našoj samoopstojnosti nas je jedino znala ometat rodbina sa kontinenta koja je baš liti insistirala na učvršćivanju rodbinskih veza sa Dalmacijon, a posebno onim njenim dilom koji posjeduje vikendice na obližnjim otocima, ali zato su nas bar zimi ostavjali na miru, i nije ih bilo ni za vidit ni za čut. 3. Za šta još služi rodbina: kad na primjer na televiziji slušaš idiota i sav očajan pomisliš "Gluplje od ovoga ne može", televizija ti onda na ekran dovuče rodbinu od idiota e da bi ti dokazala da ipak može. Za to je jako korisno imat rodbinu. Ako naprimjerice u društvu ispadneš debil, dovučeš brata, sestru ili nećaka i pustiš ga da govori, a onda se nabeljiš svima i slavodobitno zapivaš "Mislili ste da san ja tup? A šta SAD kažete? Jel' van sad jasno da san ja u stvari obitejski lumen?" 4. Hvala Nevenki šta je napokon otvorila oči Splićanima i objavila činjenicu koja ih je šokirala i uzdrmala, ali sa kojon će se kad tad morat pomirit - u Splitu, naime, osim Marmontove i Rive, postoji JOŠ ulica! Eeeee, da je ovo bilo znat onima šta su se slomili na Marmontovoj i Rivi i šta sad ležu na kirurgiji! Da in je ovo bilo znat, pa do svojih radnih mista npr. na Mejama ić priko Sućidra i Mertojaka! Koliko bi udova bilo spašeno! A je, činjenica je da Splićani nisu znali da u Splitu ima toliko ulica. Šta se njih tiče, u Splitu postoje samo Marmontova, Riva, i dvi-tri ulice koje i ne zovu pravim, domojubnin imenima nego ih nazivaju "bivše". Znači, Bivša Prvoboraca, Bivša Solinska, i par punktova koje nazivaju "starim". Tako imamo punkt "kraj Stare Slobodne", punkt "kraj nove Slobodne" , kasnije preimenovan u punkt "kraj stare Nove Slobodne" i na kraju treći punkt stare nove Slobodne, nakon trećeg i vjerojatno ne zadnjeg preseljenja iste, kojeg popularno nazivaju "pripizdinom", ali taj punkt nije u gradu pa se ne važi. Nakon ovih spoznaja Splićani su poslušali Nevenkin savjet i obnovili i učvrstili rodbinske odnose sa nećaciman iz Dalmatinske zagore. To nije zato šta in je najedanput stalo do međujudckih odnosa nego zato šta ovi šta živu na brdu i iza brda imaju boji pogled na grad pa nan mogu javjat kad negdi nikne nova ulica. Jebiga, kakoš vidit novu ulicu kad naprimjer stojiš nasrid Marmontove? Osjećan također neopisivu potribu zahvalit se empatičnim prijatejima sa kontinenta, posebice Zagrepčanima, koji su nas Splićane suočili sa vlastiton nan linošću i neorganiziranošću. Naime, kad su moji Splićani pokušali svima zamazat oči tvrdeći da nemaju lopate, braća iz unutrašnjosti zemlje su nas razotkrila i dokazala: Kaj, većina građana Splita nema lopate!? Čudaci! Žive recimo u neboderu, na 15. katu a ne drže lopatu u kući. A predmnijeva se da čoviku koji živi u gradskom neboderu više od svega u životu triba lopata. - Npr., ako je stanar nizak rastom, može upotrijebit dršku lopate za s njome dobavit botun kojim se doziva lift. - Ili, zamislimo posve moguću situaciju - zaglave ti se vratašca od poštanskog sandučića. Čime ćeš ih odglavit? Pa, lopatom, naravno. - Treća hipotetska, a jako moguća situacija- sleti ti golub na sušilo za robu na balkonu. S čime ćeš ga opizdit? Pa, lopatom, naravno. - Četvrta hipotetska, a jako moguća situacija - padnu ti roletne. S čime ćeš ih poduprit? Pa, bogamu, zna se zašta služe lopate. - Peta hipotetska, a jako moguća situacija - lito je. Vanka tristosan stupnjova u ladu. Dovukli ste iz dućana lubenicu od deset kila. Sa čime ćete je rascipat? Pa naravno, sa lopaton koja van visi u kužini odma kraj kuhinjskih krpa i kacijola. - Šesta istina o kojoj svi šutite: jel' vi Splićano STVARNO mislite da mi sa kontinenta ne znamo sa čime vi tučete bakalar prije nego šta ga skuvate? Pokušavate nas uvjerit da to izvodite sa baton za meso, ili, ahahahahaha, navodno "močite" bakalar dva dana u vodi da omekša? Moš mislit! Daklem, sa čime tučete bakalar, a? Ne pravite se da ne znate odgovor, Splićani. Zagrepčani su si dali truda i pročačkali povijesne knjige i dokumente te otkrili zapanjujući podatak: prva verzija dalmatinskog grba na sebi u stvari nije imala tri leoparda, niti tri lava, niti tri tovara, nego tri, pogodite šta? Tri lopate! Prema tome, to vaše "Nemamo lopate" je stvarno smiješno. Prozirni ste. Zagrepčani su također napokon dobili čvrsti dokaz o splitsko-dalmatinskoj nečuvenoj lijenosti, jer je lijenost jedini razlog zbog kojeg dotični nisu sami čistili svoje ulice. Ja san neki dan doduše prošla kroz centar grada i tamo naletila na cile grupe judi koje čistu isprid svojih kuća a i dalje od njih, ali to stoposto nisu bili Splićani nego Zagrepčani koji su navratnanos iz metropole doletili pokazat nan kako se to radi. Eto, takvi su ti moji Splićani, draže in je zajebavat se po hitnom kirurškom nego uzet stvar u svoje ruke. Zavidin Zagrepčanima, eno, kod njih svaku zimu isto svi zatečeni zimom, ali za razliku od Splita tamo nikad nema judi koji padaju. Judi jednostavno znaju odat. Na stranu plemenitost naših kontinentalnih prijateja, po gradu se počelo šuškat da gradcke ulice nisu čišćene jerbo da je to bija najelegantniji način da se grad riješi urbanih Jugoslavena. Naime, ako su oni urbani, narafski da ne znaju odat po ulicaman u sniježnin ruralnin uvjetiman. Tako da su vjerojatno svi ovi šta su pali iz one skupine koje bi se grad ijonako bija rado riješija, a snig je pomoga da to bude izvedeno na politički korektan način. Tako je vuk sit, koza cijela, i kirurgija puna. I još nešto šta me dirnilo i izazvalo provalu mog osjećaja zahvalnosti. Nevenka nan je, bogjojdasrićuizdravlje, svima otvorila oči i ukazala na čudnu, pomalo i perverznu naviku Splićana da po gradu hodaju služeći se, helou, gradskim ulicama!? OK, znamo da Split ima reputaciju najluđeg grada na svitu, znamo da za gradonačelnika imate...hm, kogavećimate, ali to ne znači da si možete dopustit baš sve! Namisto da po gradu odate hopsajući sa krova na krović, sa jedne kante za smeće na drugu, ili da, naprosto, ka i svi normalni judi na svitu jednostavno levitirate, vi odate po ulicama? I po Rivi? Pa dobro, šta mislite zašto smo van digli ona višala na Rivi? Jel bilo teško zavezat lijane po njima i tako se pribacit recimo sa jednog kraja Rive na drugi? Jebalo vas hodanje , davasjebalo! |
29.01.2012., nedjelja
Blogerska su čuda pregolema
|
Pa ti sad vidi...Gustirna, Brod u boci, Tixi, Kamena, Kantuni mašte, Primakka...i onda me na kraju Geomir dotuče sa ovin videom...ovo stvarno nisan očekivala, iznenađenje je stoposto uspilo! Geomire, hvala ti . |
26.01.2012., četvrtak
Život selebritija, 1.dijo - Šušur
|
Kad je počeja cili ovi šušur okolo knjige, mislila san da to neće bit posebno naporno i da ću ja to sve odradit s livon rukon. Ma je, kako ti kupus. Nevjerojatno je kako čovik uleti u bubanj, kako se izgubi u svemu tome. Dobro, moju situaciju pogoršava činjenica da san ja izgubljena u vrimenu i prostoru i inače. Počelo je tako šta je sve više judi krenilo smenon zakazivat sastanke i razgovore i intervjue, šta usmene šta pismene. U jednom momentu san svatila da gubin kontrolu nad svime time, da više ne znan ni s kim, ni kad, ni di, ni zašto san se dogovorila. Jutros na primjer me zvalo sa radijo Trogira da bi li ja dala izjavu. Izjave san naučila davat, dobar dan hvala šta ste došli, dobardan hvala šta ste me pozvali, kako van kupus, pardon, kako van knjiga, pozdrav slušateljima, hvala mami i tati, Hajduk živi vječno, da, sve je krenilo sa bloga, ne, ne znan kad će druga knjiga, dramatcka stanka, ali već san je počela pisat, misterijozni uzdah, i to je to. Ali jutros kad su me ovi zvali nisan još bila popila kavu, a sinoć poslin promocije se degustiralo kod mog brata vino sa Lastova. Ubijte me ako se sićan šta san izjavila za taj radijo. Ali san bar mirna, sigurno me neće više nikad zvat da dajen izjave. Možda me i tuže, ko zna. U svakon slučaju, da se vratin na šušur. Počela su kašnjenja, panika, izvinjavanja, ovo ono...i tako mi je jedan dan neko savjetova da ili nabavin pijara ili rokovnik di ću sve zapisivat. Pošto za pijara neman para, odlučila san se za rokovnik. Mrtva ozbijna san kupila lipi debeli rokovnik sa datumiman i svime šta triba, i krenila zapisivat sve dnevne obaveze. To je izgledalo otprilike ovako: 08.00 - kupit spizu 09.00 - zavrtit mašinu robe 12.00 - javit se na taj i taj radio 14.00 - objasnit malome da će ručak kasnit jedno sedan dana 15.30 - sastanak sa judima koji sudjeluju na promociji 16.00 - intervju za te i te novine 17.00 - sastanak sa drugim judima koji sudjeluju u promociji 18.00 - izvadit iz kese spizu koju san kupila u 08.00 19.00 - objasnit malome da će kasnit i večera 20.00 - objasnit malome da nema ništa loše u naručivanju pizze svaki drugi dan 21.00 - zvat bivšeg muža i pitat ga bi li primija malog kod sebe na hranu jedno petnajst sljedećih godina dok ja ne steknen financijske osnove za zapošljavanje kućne pomoćnice 22.00 - rastrit robu šta san je oprala u 09.00 ujutro 23.00 - sutra ujutro opet povirit u rokovnik Sljedeći dan, zapisano na računu iz dućana: 08.00 - izgubila rokovnik, kupit novi. Tako san odustala od rokovnika, jer mi je višesatno traženje istoga po kući samo postala jedna obaveza više, i prepustila se intuiciji. A intuicija mi je govorila da se moj, i inače kaotični dnevni ritam, zakonplicira do krajnjih granica. Pola judi koje san tribala zvat na promociju nisan stigla njanci nazvat. Pola onih kojima san tribala odgovorit na mail više ne pričaju smenon. Naime, dnevno san dobijala jedno dvi iljade tristašezdeset osan mailova. Uvatila me panika, neki ljudi su se ljutili, a ja san se pritvorila u hodajuće "Izvinjavan se, ispričavan se, izvinjavan se, ispričavan se". Tako da san sad shvatila kako to čovik postane "uobraženi selebriti". Tako šta nema mogućnost klonirat se, a niti zaposlit jude da mu rješavaju, dogovaraju i podsjećaju ga na sve šta triba obavit. Sve u svemu, vrlo brzo san se zaželila anonimnosti, koliko god san prije volila komunicirat i laprdat. Osim toga, ja mislin da čovik triba zahvalit svakome ko mu na fejzbuku recimo čestita na knjizi. A na fejzbuku iman na listi 1212 ljudi. Pa ti odgovaraj na čestitke. A drago mi kad mi neko čestita, i drago mi zahvalit, ali na kraju san počela provodit nekoliko sati dnevno samo zahvaljujući na čestitkama, a drugu polovicu dana ispričavajući se onima kojima zbog zahvaljivanja onima prvima nisan stigla odgovorit na mail ili na sms ili na telefonski poziv. I svaki dan pomislin "Aj, još ovo ili ono da obavin, pa ću se malo smirit i odanit." Moš mislit. Kako je rekla Gustirna, zakotrljala se kugla sniga i samo raste. I raste, i raste, i sve mi se čini da će me zgnječit. Ipak, bar je ova splitska promocija iza mene, pa mi se čini da ipak mogu malo stat, uzet zraka. Zato me evo na blogu, napokon. Ka da san se vratila doma. Aj, poslin ću o promociji, ne mogu sve odjedanput, puno mi je. |
25.01.2012., srijeda
Brat i dijalozi mog života
|
Ja: Brale, jesi li bija glasat? Brat: Nisan. Ja: Zašto? Brat: Ne da mi se ić izvadit osobnu, a kamoli šta jače od toga. Ja: Ček, znači nemaš osobnu? Brat: Neman. Al' ima san je! Prije dvi godine. Pa je pukla. Ja: Pa jel ti nezgodno bez nje? Brat: Je. Kad me zaustavi pandurija. Neki dan me jedan zaustavija i na motorolu provjerava moj identitet. I govori "Šjor, pa vi ste se prije dvi godine odjavili sa Visa? A di ste sad?" Ja: Pa šta si mu reka, da di si? Brat: Reka san mu da san još na trajektu. |
23.01.2012., ponedjeljak
Udri knjigu na veselje
|
Počeli su mi svi prigovarat da san zaboravila na moj blog. A svašta. Kako mogu zaboravit misto di je u stvari sve i počelo? Iljadu puta san otvorila editor u pokušaju da nešto napišen, ali nije bilo šanse. To mi je uvik tako kad iman previše toga za reć. Zablokiran. Vajda mi je tribalo malo vrimena da se sve slegne. Možda ja još dugo ne bi ništa napisala, ali mi je počeja falit Mirče. Tako van je to, čovik se navikne na to da ga nazivaju izdajicon hrvacke domovine, urbanin Jugoslavenon, jugonostalgičaron i četnikon i poslin jednostavno više ne more bez toga. A sigurna san da i ja njemu falin, nemoš čoviku tako naglo ukinit terapiju. Daklem, ne znan odakle bi počela, možda najboje od toga da mi je knjiga napokon izašla i da je gotovo sa onin iščekivanjem i strepnjama. Taman san mislila da san se sad riješila onog pitanja "Kače knjiga?", kad je krenilo sa novin pitanjem "Di se može kupit knjiga?". Pa dobro bogamu, nikad čovik mira ne more imat. Ja san mislila da kad čovik objavi knjigu onda nekin automatizmon i zdravon logikon knjiga završi u knjižarama, ali nije to baš tako jednostavno. Prvih dvadesetak dana knjige nije bilo nigdi osim na web knjižari, i u jednoj jedinoj knjižari u Splitu. Onda se čudiš, pa se počneš raspitivat, i svatiš da ako sam ne poguraš, niko neće knjigu ni vidit. Možda ja ne bi toliko ni forsirala sve to, ali moji prijateji i kolege blogeri nisu tili pustit da to ide tako. Prvo san jedan dan obilazila grad sa Gustirnom i mislin da više od srama neću uć u tu knjižaru u koju san bila s njom došla. Naime, u toj knjižari je bilo moje knjige, ali je Gustirna smatrala da je nisu stavili na dovoljno vidno misto pa je judima napravila đunbus. Lipo je uzela moju knjigu i stavila je na vrh police, a prethodno je s nje makla sve Dostojevske, Tolstoje, Kafke, Dežuloviće, Feriće i Tomiće. Evo crno na bilo:   Ja san se pravila da nisan s njom i bilo mi je masu neugodno. A opet mi je bilo drago zbog te blogerske solidarnosti. Međutim, to joj nije bilo dosta, nego je natirala i prijatejicu koja je bila s nama da kupi moju knjigu. Prvo jon je lipo rekla da je kupi, a kad je ova odbila, počela je sa prijetnjama i ucjenama, pa je bidna žena popustila. Meni se ta metoda učinila zgodnom pa san kad san došla doma počela i ja nazivat rodbinu i prijateje i uz mali pritisak i prijetnje i ucjene svi su odlučili kupit knjigu. Poslin mi je postalo normalno šetat po gradu i provjeravat di ima knjige a di je nema. U jednu knjižaru san dolazila svaki dan sedan dana zaredom. Lipo dođen, i obavin obavijesni razgovor: - Dobar dan. - Dobar dan. - Imate li Marčelinu? - Nemamo. - Kako to mislite, nemate? - Tako kako san reka. - Nemate Marčelinu?! - Nikad čuja. Tu ga ja mrko pogledan i uvriđeno izađen iz knjižare. Sedmi dan je smenon u obilazak krenija i moj prijatej E. Ja prvo nisan tila uć, ali me je E. nagovorija. - Dobar dan. - Dobar dan. - Imate li Marčelinu? - Imamo! Na to se čovik cili sritan okrenija da će uzet knjigu i (pro)dat nam je, međutin mi na to uglas: - Aaaaaaa, super!!! I okrenemo se na peti i razdragano odemo iz knjižare. Oni bidni čovik osta zabezeknut. A kako je moga znat da san ja autorica rečene knjige i da je nisan tražila da je kupin nego samo da vidin imaju li je? Šalu na stranu, moran van priznat da je onaj osjećaj, kad prvi put uzmeš u ruke svoju prvu knjigu, neprocjenjiv. Držala san je na noćnom ormariću i prije nego šta bi zaspala malo bi je listala čudom se čudeći da je većina mojih literarnih ispada sa ovog bloga ukoričena. A ja san se samo zafrkavala i nisan ni u najluđem ludilu mislila da će to neko jednog dana poželit objavit. Ovih dana mi je prva promocija u Splitu, a prije toga san imala najprviju promociju u Beogradu. Tamo su mi sve organizirali moji prijateji tj. redakcija e-novina sa kojima san surađivala svih ovih godina i zahvaljujući njima su se moje priče čitale u ciloj regiji. To kako su me dočekali i šta su sve napravili da mi bude lipo, teško je i opisat. Ali ću van reć da san neplanirano produžila boravak i da mi se bilo teško vratit. A sad nešto šta san u stvari tila odma reć. Neću vas nabrajat, jer bi sigurno nekoga priskočila, ali činjenica je da su moji tekstovi na ovom blogu rasli i bujali dobrim dijelom zbog podrške koju sam na njemu imala. I sto puta se dogodilo da su komentari ispod mojih pričla bili bolji od samih priča. Ta naša interakcija je na mene djelovala motivirajuće, i zato se želin zahvalit svima koji su svih ovih godina na bilo koji način bili uz mene. I pomagali mi i hrabrili me kad je bilo teško. A bilo je. Znate vi... Fala i uredništvu bloga.hr na podršci. I mami i tati šta me stvoriše vako blentavu i laprdavu. Za one koji nemaju informaciju, knjigu je objavila naklada Jesenski i Turk, a za one koji nisu u Splitu, knjiga je na ovoj web adresi superknjižara a ovako nekako izgleda:  A ovdi morete vidit moju zadnju kolumnu na Danas.hr di kontenpliran o ulasku Hrvacke u daprostite EU. E, sad kad san to sve riješila, mogu nastavit pisat moj blog :) |
02.12.2011., petak
Prozor u svijet
|
Neki dan mi je isključilo internet i ja sam se osjećala kao da mi je netko zakucao daskama moj prozor u svijet. Najironičnije od svega je to što se moj kompjuter nalazi tik do pravog prozora, onog kroz koji se zaista vidi svijet. Makla sam se dakle od ugašenog virtualnog prozora i smjestila, pomalo izgubljena, uz taj veliki prozor s pogledom na stvarnost. Navikla da svako jutro uz prvu kafu pregledavam statuse mojih prijatelja na Facebooku, najednom nisam znala što započeti, gdje s rukama i s nogama. Nećemo paničariti, rekoh sebi; ako ne mogu vidjeti statuse na fejsu, mogu umjesto toga pregledati statuse stvari oko sebe. Nije to - to, ali poslužit će da ublaži ovisničku krizu. Bacila sam za početak pogled kroz prozor mog stana i utvrdila status tog dana – sunčano, nebo vedro, bez oblačka. Ovo je za lajkanje, pomislih. S obzirom da se na putanji mog prozorskog horizonta nalazi i onaj jedan jedini cvijet kojeg nadobudno uzgajam, nisam mogla ne ustvrditi, posramljeno, da je status tog cvijeta poprilično kritičan, takoreć' u terminalnoj fazi skapavanja od žeđi. Zgrabila sam najveći vrč kojeg imam u kuhinji, napunila vodom do vrha i obilato zalila jadno stvorenjce. Da je mogao, cvijet bi mi ovo sigurno bio zahvalno zalajkao. Nije loše, pomislih. U nepunih deset minuta jedan lajk sam dala, a jedan dobila. Što sad? Palo mi je na pamet da bih mogla provjeriti statuse nekih članova obitelji koje mjesecima nisam nazvala. Ako me dosad nisu skinuli sa liste rođaka. Nazvala sam prvo mamu. Žena skoro infarkt dobila. Dobiti poziv od mene u deset sati ujutro a nije nitko umro? Pitala me, sa zebnjom u glasu, što se, pobogu, dogodilo? Nisam joj htjela reći da mi je ugasilo internet. Rekoh, „samo da te čujem“. A ona će meni: - Pokvarija ti se kompjuter, ha? Eto što moderne tehnologije naprave od ljudi. Rođena majka ti ne vjeruje da je zoveš iz čista mira. |