marchelina

28.04.2013., nedjelja

Disfunkcijonalno funkcijoniranje

Obožajen obiteljska okupljanja. To je uvik prilika da se čovik ponovo zapita kako ljudi koji nemaju ništa zajedničko osim prezimena i šačicu zbunjenih gena mogu trpit jedni druge godinama. Danas smo se bili okupili povodom krizmanja srednjeg diteta od mog brata, a šta je također bila prilika svjedočit kako ljudi koji crkvu vide samo ako slučajno prođu kraj nje na putu do dućana lipo poštuju crkvene, kako se ono reče, e, sakramente. Od tih crkvenih sakramenata na primjer moj brat i žena mu nemaju ni jedan jedini, jerbo ne da se nisu vinčali u crkvi, nego se nisu vinčali uopće. Doduše, pokušali su se dva puta vinčat ali ih je uvik spriječila viša sila. Prvi put kad su bili krenili put matičnog ureda tamo su zatekli preveliki red, pa su odustali. Drugi put su se putem do tamo bili posvađali i srićom da nisu bili vinčani, jerbo bi se inače stoposto bili rastavili.

I tako nas je bilo nekoliko generacija, plus beštije - jedna zlatna ribica, jedna modra papiga i jedan pas vrste zlatni retriver. Od ljudi - brat, žena, njihovo troje dice, baba, dida i neki bivši muževi. Mi smo ekipa koja uvik svoje bivše neviste i zetove zadrži u familiji jer mislimo da se disfunkcijonalne obitelji mogu održat jedino ako se svi njeni disfunkcijonalni članovi, aktualni i bivši, drže zajedno. Tako se kod nas zapravo niko nikad do kraja ne oženi niti razvede. To je jako praktično ali ne pokušavajte to kod vaše kuće. Na momente je malo komplicirano.

Drugi razlog zbog kojeg bivši zetovi i neviste ostaju uvik na neki način članovi naše obitelji je taj šta smo mi jedna velika, bučna gomila koja se voli družit, laprdat, smijat, ist i pit, pa ko s nama jeanput sidne za stol, teško se posli od njega makne. Uostalom, ako se čovik rastavi recimo od žene to ne znači da se automatcki mora rastavit i od njene obitelji, pogotovo jer ta obitelj zna da tom čoviku sigurno nije bilo lako s njihovom ćeri, a kako će mu i bit lako, kad ta ćer potiče iz takve obitelji. Jedino je nekad malo zeznuto to s tim pustim prezimenima jer na kraju ispadne da se u jednoj peteročlanoj obitelji niko ne preziva isto, jerbo ka prvo roditelji nisu vinčani, pa dakle imamo muža koji ima svoje prezime, ženu koja ima svoje, i dicu koja se prezivaju neka po ćaći neka po materi i tako da sad ne ulazin previše u to jerbo bi ko moga pomislit da smo maniti ka šta i jesmo.

Na stranu administrativni problemi, svako naše sastajanje je čisti gušt. Ka prvo, ima nas masu. A di imaš masu judi, tu ima i masu različitosti. Da bi jedna velika obitelj opstala, bitno je da judi poštuju te međusobne različitosti, a šta kod nas recimo nije nikad bija slučaj. Počevši od pušača koji se kolju s nepušačima, priko onih šta podržavaju gay paradu i pljucaju po onima šta su kontra nje, do onih šta su skloni alternativnin prehrambenim navikama i skaču za vrat onima šta obožaju fast food, to nema veze s obiteljskom idilom. Naša obitelj može ostvarit obiteljsku idilu jedino kad se u kući istovremeno nalazi samo jedan član obitelji. A i taj jedan ako ne muči začas se posvađa sam sa sebon.

Tako smo danas imali žestoku raspravu između ovih šta podržavaju povratak prirodi i ovih šta misle da od asfalta nema lipšeg pejzaža. Jedan bivši muž je na primjer uvjeren da bi čovik moga preživit na ledini hraneći se jestivim travama. Sad vam je jasno zašto je bivši. Onda imamo dvi sestre, jedna od dvadeset i jedna od šesnajst godina. Svaki put kad mater ili ćaća jednoj od njih dvi narede da nešto naprave, na primjer da bace smeće, operu suđe ili slično, reakcija je otprilike ovakva:

"Da operen suđe, jel? A kad ste zadnji put NJOJ rekli da opere suđe, a? Uvik sve ja moran!"

Danas su ovoj mlađoj, šta joj je bila krizma, rekli da prošeta pasa, na šta je ona dreknila:

"Jeste li tako i NJOJ na dan kad se krizmala naredili da prošeta pasa, a?!".

I gotovo, tu je priča završena, jer se niko ne more sitit jesu li prid nekoliko godina onoj starijoj bili naredili da prošeta pasa. Skroz je moguće da tad još i nisu imali pasa, čime je roditeljima izbijen svaki adut iz ruke. Oni su inače primjer autoriteta, jedino ih se ona zlatna ribica boji. Ponekad.

Te dvi sestre tako cilo vrime reže jedna na drugu, a zajedno reže na maloga brata koji ima šest godina i ispaljuje dvistašezdeset nemogućih pitanja u minuti. Taj brate usta ne zatvara cili dan, a inače ima fiksaciju na sobe svojih sestara. Pogotovo kad sestrama dođu prijateji. One se tad zatvoru u svoju sobu a on šeta po kući i plače jerbo ga ne puštaju unutra. Onda mi svi tješimo malog ostavljenog brata i objašnjavamo mu kako će i on kad naraste dovodit prijateje u svoju sobu i da sigurno neće želit da mu te dvi lapače upadaju i smetaju. Međutim njega to nikad ne utješi pa reve do iznemoglosti.

Moj brat je, stvarno, najveći autoritet kojeg san u životu upoznala. Na primjer ona starija krene vanka i mater za njom viče "U deset ipo da si doma!" a mala odvrati " Je, je, moš mislit! Jes ti normalna, u deset ipo se ekipa tek sakupi!". Na to se mater okrene prema svom mužu tojest mom bratu i reče:" RECI JOJ!!!". Brat se okrene prema maloj, gleda u nju nekoliko sekunda, pa se okrene prema meni i šapne "A šta joj ja sad triban reć, a?". Na to i njegova žena i ja popadamo po podu od smija a mala iskoristi momenat i šmigne vanka.

Kad se svi skupa ne svađamo oko gay parade, makrobiotike, pušenja, fast fooda, konzumerizma, kapitalizma, komunizma i imperijalizma, najčešće se smijemo onako na sav glas i grlimo. E, kad bi tako mogla cila zemlja...






P.s. Ekipa, žaj mi je, ali morala san zatvorit komentare jerbo oni jedan šta svako malo zaboravi popit tablete opet hara po blogu i ne dan mu gušta, nek pizdi di oće, ovdi više neće.


25.04.2013., četvrtak

Baš iz Splita

Nekad davno, čovik je mora nekog uvjeravat u najobičnije stvari jer kad bi na pitanje "Odakle si" odgovorija "Iz Splita" uvik je išlo podpitanje "Jel baš iz Splita?". Pa jebente luda ako san ti reka da san iz Splita, onda san baš iz Splita, a ne iz Solina niti iz Žrnovnice. Parilo se ka da je bit BAŠ iz Splita rijetka privilegija i ka da je to bit baš iz Splita nešto na čemu se vara, tojest da se i masu onih šta nisu BAŠ iz Splita prodavalo da jesu i to iz baš centra baš Splita.

Meni je to bilo smišno jer da nisan bila baš iz Splita ne bi mi palo na pamet reć da jesan jerbo ne mislin da je to važno. Koliko god san bila ravnodušna u vezi toga odakle san, opet nisan mogla izbjeć onaj osjećaj zadovoljstva kad bi sugovornik reka "Aaaa, baš iz Splita...? Blago ti se.". Nisan ni sama bila sigurna zašto mi se blago, ali san skroz nezasluženo uživala u slavi.

Danas su se vrimena obrnila. Čovik bi prije prizna da je bija član hadezeja i jehovinih svjedoka i da je tijekon radnog vrimena na poslu surfa po pornografskin stranicama nego da je iz Splita. Otkad je ONO na vlasti, razgovori idu vako:

- Odakle si?
- Iz Splita - odgovara bidni Splićanin s izvjesnon nelagodon.
- Baš iz Splita?
- Ma ono..ne BAŠ iz Splita (a živi iza svetoga Frane, na rivi takoreć)
- Nego?
- Ma više malo vanka grada, kako bi ti reka...ne more se reć da san iz Splita, ne, nikako.
- Ček, a di ti je kuća?
- A... u Varošu.
- Pa oli to nije u centru Splita?
- Pa ne bi se moglo reć da je baš baš u centru...
- Otkad to Varoš nije u centru Splita?
- Ajde bogati, centar Splita, pa centar Splita, šta si zajunija! Ako mi je kućna adresa u Splitu, ako mi tamo živu žena i dica i mater i ćaća i ako mi je firma u Splitu oli to mora odma značit da san iz Splita?!
- Pa dobro, šta si popizdija odma, samo san mislija eto ako živiš u Splitu da si iz Splita.
- Nisan reka da nisan iz Splita, ali nisan BAŠ iz Splita.
- Dobro, skužaj.
- Čim čovik reče da je iz Splita, odma ga se etiketira da je iz Splita. Eto, to je to robovanje predrasudama!

Sugovornik se češka po glavi.

- Dobro, aj, nema veze, ka da je bitno odakle je čovik, jel tako? Nego, reci mi, oni vaš gradonačelnik...
- Nije on moj gradonačelnik!
- A nego čiji?
- Ne znan nit me briga!
- Dobro, ajmo vako - oni splicki gradonačelnik...
- Jebeme se za splickog gradonačelnika! Za njega nek se brinu oni šta su iz Splita!
- Ma dobro, nego znaš šta, kojeg god Splićanina pitaš, niko nije za njega glasa, a on eto posta gradonačelnik. Moš li mi to objasnit?
- Pa to je istina, ONO siguro nisu Splićani mogli izabrat. Nije niko glasa ni za kugu ni za koleru ni za ptičju gripu pa su opet neko vrime harale po svitu.
- Nego ko ga je onda izabra bogati? Zaprešićani?
- Nego oni šta nisu iz Splita!
- Znači, vakvi ka ti?
- Ja jesan iz Splita!
- Pa maloprije si reka da nisi?
- Pa šta! Ako san reka da nisan iz Splita, to ne mora odma značit da nisan iz Splita!
- Dobro, znači iz Splita si?
- Nisan.
- O gospe moja, je ste zajebani vi iz Split..ovaj, vi šta niste iz Splita. Nego, šta kažeš na feštu povodom otvaranja zapadne obale?
- Ma otvorilo ga dabogda...
- Šta si reka?
- Reka san ... piiip...piiip....piiip....CENZURA BLOGA HAER


21.04.2013., nedjelja

Splitska pedagogija

Na ovakvo sunce čovik nema izbora. Mora otić doli uz more i sist u Žbirca. U Žbirca je najboje zato šta moš besplatno, dok srčeš kavu, gledat one šta igraju picigin. Pardon, Picigin. Otkad se o Splitu more čut samo ružne riči i ruganje, ja iman potribu velikin slovon pisat i Picigin, i Riva. I Sunce. Ali zato recimo kerum pišen malin slovon. Nije to ništa politički, nego mi se, dok dođen do njega, sva velika slova potroše.

Danas smo osim Picigina, mogli gledat i njih par kako grade nešto. Itali su lopatama pijesak i pravili ka neko postolje. Poslin smo ih išli pitat šta to grade pa su rekli da spremaju performans za Ćiću. Ali nisu nan tili ništa drugo reć. Nema veze, pratit ćemo ih.




Nakon šta smo srknili kave i još ponešto krenili mi doma ali san ja morala u wc. Isprid vrata je bija red, jer je Žbirac ka i uvik na lipi dan bija krcat. Kad san napokon uspila obavit šta san tribala, dok san prala ruke, uđe u wc jedna gospoja sa diteton. Mala je imala otprilike četri godine i čim su ušle i zatvorile vrata mater je počela vikat "Ne diraj to!". Mala vajda nije poslušala pa san čula "Ma ne diraj to jesan ti lipo rekla!". Pretpostavjan da je mala tila dirat dasku od zahoda ili ko zna šta već sve dica zanimjivo otkriju di god da uđu. Onda je maloj vajda dosadilo slušat zabrane bez objašnjenja, i čujen kako pita mater:

- Mama, a zašto to ne smin dirat?

Na šta je mater pedagoški zagrmila:

- ZATO ŠTO NEMOJ TO DIRAT!





Foto: Igor Drača


Obiteljski ručak - Čiji su ti Anonimusi?

Unuka: Bako, ja san ti sad u Anonimusima, znaš.

Baka: Jel? Ajde lipo. A ko vas vodi?

Unuka: Niko.

Baka: Kako niko, ćerce? Mora vas neko vodit. Kako se okupite i sve to?

Unuka: Pa govorin ti, niko nas ne vodi. Nema vođe, u tome i je stvar!

Mater: Ajde bogati, ka da ti baka zna šta su to Anonimusi...

Baka: Kako ne bi znala? Iman ti ja fejzbuk, i tamo ti svaki dan ima slika od tih Anonimusa. Baš jučer na jednoj sliki jedan stavija Tita!

Unuka: Bako, nemaju ti Anonimusi veze sa Titom!

Baka: Znači oni nisu Titovi?

Unuka: Nisu.

Baka: Bogati, a čiji su onda?






19.04.2013., petak

Dora, reci nešto. Molin te.

Ovi video san mu bila poslala na mejl jeanput.

Reka je :"Naježija san se".

I znala san da se ovi put, za prominu, nije zajebava.








Bilo je to teško vrime za mene. Usrid rastave braka, živila san na Čiovu, daleko od grada, od prijatelja, od svega. Bez posla, bez para, skoro pa i bez nade. Nisan sebi mogla priuštit niti češće odlaske do Splita, jer mi je i plaćanje autobusne karte bija izdatak ravan luksuzu.

Ponekad bi sa Čiovskog mosta gledala put Splita i zaklinjala se sebi da, ako ga se više ikad ponovo dočepan, neću više nikad otić iz njega. Judi su mi znali govorit:“Ajde bogati, šta plačeš za Splitom, ka da si na kraj svita, a ne u Trogiru!“
Ja bi in smrknuto odgovarala:“Sve šta nije Split, daleko je od Splita!“

U tim mojim danima totalne besparice, nezaposlenosti i usamljenosti, život mi je spašava jedan stari, polovni konpjuter. Bija je toliko demode i nikakav da je jedino funkciju pisanja dokumenata moga obavit bez da rikne. Bija je, u biti, na nivou jedne stare, rasklimane, pisaće mašine. Meni dosta.

Pa san, kad bi me uvatilo totalno beznađe i crnilo, lupala po tome bidnome konpjuteru, izbacivala iz sebe sve teško, onako, za svoju dušu. A kako san se oduvik protiv tuge i nevoje borila smijon, tako su i priče koje san tada pisala, bile čista zajebancija na vlastiti račun.

Pisala san i pisala, paralelno mozgajući kako i di nać neki posal i zaradit koju kunu. Onda san jedan dan u Slobodnoj Dalmaciji, u rubrici „Pomet“, vidila natječaj za najboju humorističnu priču za „sezonu jesen-zima“. Najboja priča će dobit ijadu kuna. Ijadu kuna?!?

Nisan se puno mislila, izaberen jednu od onih svojih zafrkantskih i pošajen na uredništvo Pometa, gospodinu Ćići Senjanoviću. Onda san čekala nedilju i grizla nokte, govoreći sebi, je, baš je Ćićo poludija pa će objavit tvoje laprdanje, nema pametnijeg posla!

Osvanila nedija, ja trč do dućana po Slobodnu, izletin iz dućana, sidnen na prvi zidić (po tome se odma moglo vidit da iman velike ambicije), otvorin oni lancun od novine, ruke mi dršću, a u Pometu, nasrid stranice, moja priča! Nisan mogla virovat svojin očima! U to kraj mene prođe neka baba sa kesama od spize, a ja njoj:“Ćićo mi je objavija priču!!“ Baba blenila u mene, prikrsti se s obadvi ruke, i reče:“Đava ti odnija i tebe i njega!“.

E, ali nije samo to! Ispod priče Ćićo je napisa da su sve pristigle priče dobre, ali da ga je Marčelina oduševila! Kad san to vidila, virujte mi, nema te Nobelove nagrade koja bi mi bila toliko sriće i ponosa donila!
Skakala san po kući i mavala svima isprid nosa sa tom stranicom, natiravala ih da po dvi ijade puta čitaju tu Ćićinu rečenicu, dok nisan bila sigurna da su je lipo svi bili naučili napamet!

Maltretirala san i suside, zvala bi ih na kavu, a čin bi ušli u kuću, ja bi počela „Ćićo mi je objavija priču! Ćiiićooo mi je objavija priču!!!!!“
Poslin nekog vrimena više niko nije tija doć kod mene na kavu, judi su se zatvorili u kuće, iza škura pratili moje kretanje, i izlazili na ulicu samo ako su bili stoposto sigurni da me neće srest. Ja san to svatila ka da sad imaju tremu smenon pričat, jer san postala selebriti.

Naravski, odma san poslala još jednu priču, pa se opet sve ponovilo, Ćićo je objavija, i komentira da san zaslužila Nobelovu nagradu za književnost, i iako je to bila njegova zajebancija, ja san se osjećala ka da san je stvarno dobila! A bogami me veselila i pomisao da ću stoposto ja osvojit onih ijadu kuna nagrade!

S tin novcima se, doduše, ne more puno napravit, ali se more bar neko vrime plaćat autobusna karta do Splita, šta je opet vridilo skoro ka da san dobila sto ijada kuna na lotu!

Tako san ja slala priče, Ćićo objavljiva iz nedilje u nedilju, ali niko ništa ne govori o pobjedniku natječaja niti o onih ijadu kuna nagrade. Pa jedan dan skupin hrabrost i nazoven Ćiću u redakciju.

- Gospodin Ćićo Senjanović?
- Ja san!
- Ovaj...Dobar dan!
- Faljen isus!
- Ovajjj...tila san vas pitat u vezi onoga natječaja za najboju priču u Pometu, ko je pobjedija, i oćelite isplaćivat onih ijadu kuna?
- Hahahaha, ćerce, ma to ti nije bija pravi natječaj, to ti je bila naša zajebancija, znaš!
- Ček...ali...pa ko van je sla sve one priče??
- Ma to smo ti mi iz redakcije pisali! Osim one jedne šta se predstavja ka Marčelina, dobro piše, volija bi da nastavi pisat za Pomet, bome bi. A vi ste...?
- Ovajjj...ja san..ja san Marčelina!
- Asti? A to si ti more bit jedina osoba u ciloj splicko-dalmatinskoj županiji koja je ovi natječaj svatila ozbijno?
- A...izgleda da jesan.
- Bravo ćerce, biće nešto od tebe!


Eto, tako san ja počela u Pometa. Vidit svoj tekst u rubrici koju je stvorija Miljenko Smoje, a koju uređuje Ćićo Senjanović, za mene, rastavjenu, smušenu domaćicu iz pripizdine na Čiovu, je bila čista fantazija, i skoro cile dvi godine koliko san tamo pisala, nisan mogla virovat da mi se to stvarno događa.

Kako san se osjećala kad su ukinili Pomet, kako san se osjećala kad je Ćićo otiša, boje da ne govorin. Maknit Ćiću Senjanovića iz Slobodne Dalmacije, to ti je isto ka da otpilaš oni kampanel svetoga Duje i primistiš ga recimo u... Čavoglave.

Poslin nekoga vrimena opet su počeli sa Pometom, ali to je , šta se mene tiče, samo blidi pokušaj, nema tu one Ćićine iskre života, one prave, splitske...

*****************************************************

Bija mi je ka ćaća. Slava poruke na mobitel, zajebava non stop, a najviše kad je zna da san nikakva, umorna od poslova i otkaza i propalih firmi i podstanarstva i života općenito. Zasmijava, podržava. Bija je i moj najoštriji književni kritičar. Dobit od njega pohvalu za neki tekst, bilo je ravno dosezanju zvijezda. Pokaziva ono jedno dobro, osjetjivo srce koje, čini mi se, nije pokaziva lako. A bilo je veliko. I puno friži. Sakriveno iza zajebancije. Jutija se kad san proživljavala muke na radnon mistu. Jebava mater kapitalističku neljudima. Čestita rođendane. Jeanput mi je čestita i Dan mrtvih. "Sve najboje i čestitke povodon Dana mrtvih". Smijala san se cili dan.

Drugon prilikon, nacrtan ja njemu u sms-u smajlić vako :) i napišen:

"ovo ti je smiješak"

a on meni vrati:

"% ovo ti je postotak''

Otiša mi je prijatej, otac, kritičar, drug. A Splitu je otišlo ono nešto lipo, veliko, posebno. I zajebano, znan. Svi su veliki Splićani bili zajebani. I neka su.


"Evo me u posteju. Treniram za penziju. Od Nove Godine. Uopće nije teško bit penzioner. Žena kuva, dica radu, a ja ležin i čekan kad će me vrag odnit. Iša bi ja i prošetat, ali ne smin po ekstremnin temperaturama. Moran čekat da temperatura bude između 10 i 28 stupnjeva. Odbij još kišu i vitar, i onda mi je najbolje stat doma i birat boju kapsila. Eno je u Emezete došlo krasnih kapsili jako povoljno. Iša bi ih povirit, ali ne smin izlazit po ladnoći. Javi se kad ti dođe za ubit se, pa možemo skupa. Nemoj prije Božića, jer mi je ostala još jedna tuka od lani." (Ćićo, 10.12.2012.)



08.04.2013., ponedjeljak

Ona bi meni kuvala

Moja mater je od one stare garde koja viruje da se svi problemi ovoga svita mogu riješit spizon. Kad san bila mlađa, a to nije bilo tako davno ka šta bi se reklo na prvi pogled, sve moje duševne boli, pubertetska razočarenja i neispunjena očekivanja rješavala je kuvanjem. Ja ridan od plača glave zabijene pod kušin zbog recimo momka s kojin san se posvađala, a ona meni:

- Aj ti ćerce moja štagod pojidi, ko njega jebe.


Onda bi mi dala vruću juvu koju san ja razvodnjavala i ladila mojin neutješnin suzama. Kako su suze padale u pijat, tako juvi nikad kraja. Već samo to nastojanje da pojiden do kraja juvu koja je bujala od mojih suza, skrenilo bi mi misli sa onog pedera na pragmatičniju vrstu problema.

Materino uvjerenje da se jubavni problemi mogu riješit samo i iskjučivo pijaton dobre juve, važilo je i za sve druge vrste životnih jada. Je, naivno i nespretno, ali ipak san, ako ništa, cijenila njena nastojanja da me utješi. Drugin ričima, nikad ja ne mogu toliko patit koliko ona juve more skuvat.

U kasnijin godinama, tako je mater juvon uspješno riješila moj razvod, dva tri otkaza, privatizaciju Željezare Split, a da nije bilo rečene juve, za vrime vladavine hadezeja od očaja bi bila pomrla cila obitelj.

Ta njena pripadnost onoj staroj gardi, bila je uzrokom njenog potpunog nerazumijevanja mojih literarnih težnji, jer stara garda sve umitnike doživljava ka mentalno hendikepirane osobe. Kad bi me vidila zadubljenu u slova, samo je vrtila glavon ka ono kad čovik gleda kućnog ljubimca koji nema jednu nogu ali eto, naš je pa ga volimo kakav je da je. S nogon i bez noge. Poslin, kad san odselila, znala me nazvat:

- Šta radiš?

- Pišen.

- Vrag ti pisanje odnija. To će ti dat kruva.


I tako svaki put.

Sva srića da je moja strast prema pisanju bila jača od njenih nastojanja da me od istoga odvrati, pa tako ja dogurah do prve knjige i promocije. Kad san je pitala oće li mi doć na promociju, rekla je

"Daštaću, nego reci mi šta triba skuvat?"


Znala san da nema smisla objašnjavat joj da u ovoj prilici njeno kuvanje uopće nije bitno, pa se tako pojavila na promociji sa par kila fritula, valjda virujući da i mene i sve ostale munjene slovoljupce od naše bolesti more samo dobra domaća fritula izličit. I, u biti, nije ni shvaćala da se tu uopće događa nešto posebno značajno za mene, dok nije vidila koliko svita mi je došlo na promociju. Najedanput je vajda pomislila da mora tu nečega bit, osim bolesti, i odlučila je pročitat moju knjigu.

Promocija je zaista bila značajna, ali nije prominila činjenicu da se od toga, naravno, ne more živit, i da san ja, van tog svita knjiga, i dalje obični nezaposleni stvor. A mater je, nakon promocije, i pročitavši knjigu, počela nazivat svaki dan po tri puta.

- Šta radiš? Jel' pišeš?

- Ne pišen.

- Zašto ne pišeš?

- Zato šta san nezaposlena i moran tražit posal.

- Vrag ti posal odnija. To će ti dat kruva?


I tako svaki dan.

A onda me neki dan opet nazvala.


- Slušaj, šta radiš, jel' pišeš?

- Ne pišen, jer...

- Aj ti ćerce lipo dođi kod mene živit.

- Koju ću gospu kod tebe radit?

- Di ima za dva pijata, ima i za tri. Ja ću ti kuvat, a ti samo piši, piši...


06.04.2013., subota

Njen internet

Kako se ono zva oni film? E, "Kad starci prolupaju".

*****************************

Mater: Uajme šta je dobar oni članak od onoga...

Ja: Jel? Aj baš ću pročitat. A di si ga našla?

Mater: Pa, na internetu.

Ja: Mama, znan da je na internetu a ne u poštanskom sandučiću. Ali di, na kojoj stranici?

Mater: Pa, na stranici od mog interneta.

Ja: Ne postoji TVOJ internet, mama! Postoji tvoja stranica, štajaznan, na fejsu, ili tvoj blog, ili tvoja mail adresa, ali ne postoji tvoj internet!

Mater: Ma gospeti? Kad ga plaćan, onda je moj, a kad triba čitat, onda nije, a?

Ja: Ajme poludit ću stebon!!!!

Mater: A bogati šta si živčana najranije ujutro.

Ja: Nisan živčana, nego pokušavan svatit di si našla prokleti članak!

Mater: Pa, na mom internetu. Oli sidiš na ušima?


03.04.2013., srijeda

Zaštitimo mame na internetu

Zove me mater ozdola. Ja san na prvom katu, ona u prizemlju.

- Nu, dođ' doli čas!

- Ma pusti me pijen kavu!


(Dovikujemo se priko balkona.)


- Ma molin te dođi!

- Šta ću ti?

- Ma neki Denis oće pričat smenon priko onoga skajpa!


(Pomiču se škure na kućama od prvih susida)


- Koji Denis? Odaklen je?

- Ne znan, ali nije naš čovik.

- Kako bogati znaš da nije naš?

- Pa piše mu kraj slike.


(susidi sad već otvoreno prisluškuju, napetost zbog Denisa raste)


- A šta piše?

- Ne znan, na stranjskom je!


02.04.2013., utorak

Pričigin i zašto volin onoga moga ludog brata

Kad razmišljan o mom bratu i meni sitin se one rečenice koju ljudi često izgovaraju analizirajući (ne) sličnosti između braće i sestara a koja glasi "Ka da ih nije ista mater rodila".

Zanemarit ću sve ostale razlike, i pričat o onoj po pitanju knjiga, pisanja i čitanja. Do moje dvadesete godine, ja san valjda bila pročitala sve šta je na svitu ikad bilo napisano. Moj brat, do svoje dvadesete, uspija je NE pročitat isto toliko. Dobro, neću bit nepravedna, jedan put je ipak otvorija jednu knjigu, i to zato da bi pročita posvetu. Posveta mu je bila važna jer je knjigu dobija na poklon od ženske u koju je bija zajubjen. Dotična posveta bila je opširna i zauzela je po stranice, pa je, pročitavši je, samo zaključija:"A bogati, mogla je ovo reć i u dvi riči".

A pravopis? Na svitu ima ljudi koji ga znaju i onih koji ga ne znaju. Moj brat spada u treću grupu - njegov pravopis je toliko loš da se ne doživljava kao loš pravopis nego kao - novi jezik.

Kad sam ja počela aktivno črčkarat i kad su mi se tekstovi počeli javno objavljivat on je to prihvatija kao sasvim logični nastavak moje urođene iščašenosti. Mislin da nije nikada pročita nijedan moj tekst, a kad mu je neko uvalija moju objavljenu knjigu u ruke, odvagnija ju je ka da se radi o vrići krunpira i izjavija "A čoviče je ovo teško, tribala si ove puste priče raspodilit u više malih knjiga, ovako me straj iti pogledat, vidi koliko slova, pa neman ja sto života".

Bez obzira na ove nepremostive razlike u pristupu pisanoj riči, i ne samo te razlike, taj stvor od mog brata mi je oduvik bija apsolutno najdraže društvo. On, naime, u životu općenito, češće zašuti nego što progovori, ali nijedno od to dvoje nikad nije napravija u krivo vrime.

S obzirom da smo, suprotno ikakvoj zdravoj logici, povezani čvrstim bratsko-sestrinskim nitima i da smo se cilog života pratili u stopu, tako je i on počeja dolazit na književne večeri na koje sam ja bila pozivana kao gost ili na koje sam odlazila kao publika.

Moj brat na književnoj večeri, to je otprilike ka Kerum u teatru, ili Papa u džamiji, ili Sulejman Veličanstveni u celibatu, ili Ingrid u timu simultanih englesko-hrvatskih prevoditelja u UN-u.

Na jednom događanju povodom Svjetskog Dana knjige, u knjižnici Marko Marulić, po završetku istog uleti njemu s mikrofonom u facu ženska s nekog lokalnog radija.

- Dobra večer, često dolazite na ovakve književne večeri?

- Ne dolazin.

- Dobro, ali zasigurno ste ljubitelj knjiga i čitanja?

- Nisan.

Zbunjeni mikrofon.

- Ovaj...ali je li vam bilo lijepo večeras?

- Je.

- Mislite li da bi se ovakve književne večeri trebale češće održavati?

- Ne mislin.


Kliberila san se ali san se bila makla na drugi kraj dvorane da me ne bi slučajno ženska povezala s njim.

Brat ne samo da je ženskoj neopterećeno govorija upravo ono što i misli, nego nije vidija ništa sporno u tome da neko ko niti čita, niti voli knjige i pisanje, uredno sidi u publici na večeri posvećenoj čitanju, pisanju i knjigama.

Tek šta san uspila malo zaboravit na taj nemili događaj, kad eto ti Pričigina. Brat je bija na čak dvi večeri od mogućih pet. Prvi put u Domu mladih, sa ženom i sinom, ono kad su pisci pričali o Europi. Skroz je dobro podnija, jer je to bila večer puna smija i zajebancije i više je sve skupa ličilo na veselo, toplo, brbljavo gumno nego na nešto strogo intelektualno, ozbiljno ili nedajbože književno.

Međutim, drugi put kad je doša, zateka se u kafani hotela Bellevue, stisnut za stolom između nas pet-šest, a na sceni je u tijeku bila ozbiljna priča sa stranim piscem koji ne govori hrvatski i čiji cilj nije bija natirat publiku da pada po podu od smija.

Atmosfera ozbiljna, ne smi se pušit, ne smi se ni pričat jer bi bilo u najmanju ruku nepristojno, a brat, jadničak, sidi ukočeno i blene u jednu točku. Bilo mi je jasno da se upravo peče u paklenom ognju, i da je prokleja i mene, i Pričigin i ko ga je izmislija. Zateka se u vlastitoj noćnoj mori - na književnoj večeri na kojoj se, sasvim nepredviđeno, priča o pisanju i književnosti. A ne može ni zapalit, ni govorit, ni diskretno otić.

Taman san se pitala kako uopće izdržava, kad mi mobitel zavibrira. Pogledan, sms. Od brata.

To je, definitivno, bija najteži trenutak Pričigina za mene ikad. Znate one situacije u životu kad vam smijeh nagrne iz stomaka u grlo s prijetnjom eksplozije a ne smite se smijat, kamoli prasnit u luđački smijeh? E, to je bilo to. Ugrizla san se za usne, spustila glavu, naslonila čelo na ruke i molila boga da izdržin i da niko ne primijeti kako mi se ramena tresu od implozije zauzdanog grohota. Uspila san nijemo preživit sve valove smija koji se pojavljiva, tuka u zidove mojih čvrsto stisnutih usana, odbija se od njih, povlačija negdi u pluća pa opet navaljiva još jači, još neobuzdaniji... Fala bogu na samokontroli! mislila san. U jednom momentu su mi iz očiju na zaslon mobitela pale suze i zamutile slova poruke koja se upravo utapala ispod njih:


"ŠTA JE OVO BOGATI I KAKO SE ODAVDE IZLAZI?"


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>