marchelina

17.03.2012., subota

Pazi, snima se

Niki dan me opeta snimalo za televiziju i rekla san sebi da više nema šamse pristat na tako nešto. To, da san ja selebriti, to je svima jasno. E, al' to da se moran svako malo snimat, to nikoga nije briga. Nemoš brate prid kameru sa onin oskudnin znanjem o šminkanju kakvog ja iman.

Prvo san, narafski, pokušala izbjeć to snimanje. Ženska sa televizije me ganjala misec dana po mejloviman ne bi li se nekako smenon dogovorila. Ja san se pravila da iman puno obaveza, ali na kraju više nisan znala šta izmislit pa smo se dogovorile.

I tako niki dan stojin ja isprid ogledala i mislin se kako bi se morala malo ka lipše našminkat jerbo televizija je televizija. To oko sve vidi! Ondak san ode na blogu vidila neki post od šminkanju zelenih očiju. Ki naručeno. Pogledala san slike od žemske koja je napisala taj post, i baš se lipo našminkala. Oči joj se zelene ka Marjan prije nego šta ga je Hektor potaraca. Odlučin ja daklem da ću slijedit njene upute i našminkat se ka i ona.

E sad, šminkanje je i inače delikatan posal, a još kad trčkarate od ogledala do konpjutora čitat upute svako dvi minute, postane stvarno naporno. Majkemi ako nisan izgubila najmanje dva kila pri toj operaciji.

Daklem, žena tamo piše da zelenin očiman najboje pristaje ljubičasta olovka. Uzmen ja ljubičastu, i napravin krug okolo očiju. Pogledan se, pristravin se. Izgledala san ka kandidatkinja za glavnu ulogu u filmu od sredovječnin vampiricaman. Pardon, sredovječnin klimakteričnin vampiricaman.

Uzmen ono za skidanje šminke i sve obrišen. Ali nisan baš najboje obrisala pa su mi ostale ljubičaste sjene. Trk do konpjutora, piše: "Morete koristit i tamnozelenu, ako su vam oči tamnije zelene boje, ili svijetlozelenu, ako su vam oči svjetlije boje". Trk do ogledala utvrdit. Gledan, i kako se mičen, tako mi jedno oko pari svijetlozeleno a drugo tamnozeleno. Ako nanaesen na svako oko drukčiju nijansu zelene, možda neće baš izgledat najlipše, ali zna se da su selebritiji čvrknuti i njima je sve dopušteno.

Trk do konpjutora, provjeravan, ali nema uputa kako se našminkat kad su ti oči različite boje. A onda vidin, kaže, morete koristit i sve nijanse tople smeđe. Jebate, kakve su joj sad to tople smeđe. Ja iman dvi-tri smeđe olovke za oči, ali koju god san pipnila svaka ladna. E sad da iđen podgrijavat olovke za oči u tavi, mali će mi zvat hitnu pomoć. Iako nije da nije navika na moje neobične kulinarske podvige.

A uostalon, čak i da iman toplu smeđu, dok dođen do mista di će me snimat, oladit će se.

Ma, kvragu, stavit ću ja ladnu smeđu, oli će se to na televiziji primijetit. Aj, nekako to nanesen, pogledan, a oči mi paru ka da san se tukla sa Majkon Tajsonon i pala tek u šesnajstoj rundi. Znači, dobro me naprokida.

Onda san svatila da kasnin, đavlu i šminkanje i upute, obrišen sve i oden na snimanje ka da nisan selebriti, diskretno nenašminkana. Kad su uperili onu kameru u mene, došlo mi je da pobignen, ali nemoš se tako ponašat prid medijiman bogamu. Ja ipak živin u gradu di je pristojno ponašanje i poštivanje medija takoreć tradicija, počevši od gradckog poglavarstva pa dalje.

Ubuduće kad me budu tili snimat, pristajen samo ako mi platu šminkanje, frizera, pedikera, masera...i psikoterapeuta.


15.03.2012., četvrtak

Pismo prijateljici

Volin one naše đireve uz more. Samo dvi žene mogu odpješačit kilometre i kilometre a da to uopće i ne primijete, jer usta nisu zatvorile satima.

Jučer si mi rekla da te niko na svitu ne može iživcirat ka ja. Viruj mi, ne sićan se kad san u životu bila tako ponosna.

Ja ti, naime, virujen u ono da nam usud na put šalje baš one ljude koji nam tribaju da bismo nešto naučili. Tako je usud i nas dvi ukrstija na putu.

Spojilo nas je to šta smo obadvi dobile jako loše karte na početku igre. A one neke najbitnije karte, njih uopće nismo ni dobile. Ni ti, ni ja. Moramo ih same izvuć nekako. Izmislit. Nacrtat. Stvorit.

Ja, laprdalo bez premca, sposobna i vlastitu i tuđu dušu izvrnit naopako, grebat ispod površine dok ne dođen do najtamnijih kutaka, do najbolnijih mista. Sposobna čačkat po ranama dok ponovo ne prokrvare.

Ti, suzdržana, u konstantnom nastojanju da izgledaš jača i tvrđa nego šta jesi. Prava dalmatinska ćer, a? Emocije potisnute, želje zaboravljene, ambicije dosežu najdalje do odgovornog majčinstva.

Pa kad ja uvatin svrdlat, a ti u panici bižiš. Ja skužim da bižiš, pa još upornije grebem, kopam, stružem.

Kad dođen do bolnog mista, onda me mrziš. Kažeš mi da stišam glas, da ne želiš da cili Split sluša priče o tebi i tvojim ranama.
Meni onda bude žaj, pomislin kako sam stvarno nasilna. Brutalna čak.

Onda mi kažeš da san ti digla tlak. Ja priznan skrušeno sve.

Pa hodamo minutu ipo i mučimo. Minuta ipo, to je najduže koliko ja mogu mučat i kajat se zbog prežestokog laprdanja i nedostatka takta.

Ti me mrziš, a ja sva sritna razmišljam kako je pravo prijateljstvo upravo ovo šta ja i ti dilimo. Ono kad me možeš pogledat u oči i reć mi da ti iden na živce, da san nasilna, netaktična, naporna. Dvi minute poslin toga, smijemo se, i ti i ja.

Pošto znan da mrziš kad te se hvali, mrziš izljeve emocija i čačkanje po tvojoj duši, reć ću ti ovako:

Ponosna san na tebe. Na sve tvoje bitke, koje si dobila, na svaki mali korak prema suncu. Mislin da si veliki čovik, znaš. I mislin da igraš bolje od mnogih koji su na početku imali sve karte.

Sad me slobodno mrzi. To me ionako neće zaustavit...



P.S. I obožajen kad mi, nakon šta pročitaš ovaj tekst, kažeš "A da koga drugog zajebavaš malo, a?"






<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>