marchelina

29.08.2011., ponedjeljak

Prokletstvo materine teče

Prvo šta i brat i ja napravimo kad uđemo u materinu kuću, to je desant na kužinu. Odma s vrata juriš do špakera, di s nogu dižemo poklopce sa teča i probajemo sve šta zatečemo u tečama. Od teče i dolazi rič "zateći", u stvari. Tribalo bi zapravo pisat "zateči" sa tvrdin "č" ali upotrebjava se meko "ć" zbog ovih jezikoslovaca koji volu da se miša malo tvrdo malo meko jer tako čovik dokaže da se razumi u te gramatike i pravopise.

Tako zatečenu spizu onda grabimo direkt iz teča, ne pada nan na pamet ponašat se civilizirano i glumit gospodu, ne dolazi u obzir sist za stol i pristojno čekat da nan mater servira. Tek kad tako s nogu kušamo spizu iz svake teče, i najidemo se ka prajci, e, tek onda sidnemo za stol. A kad dica sidnu za stol, refleks svake prave dalmatinske matere je stavit spizu isprid njih. Pa onda moramo opet jist. Da je ne uvridimo.

Kad onako jurnemo na teče s nogu, reka bi čovik da danima nismo ništa u usta stavili. To, narafski, nema veze s istinom. Moremo bit i najsitiji na svitu, moremo upravo doć sa kakve fešte di smo se ubili pečenon janjetinon, ali čin nogon stupimo u materinu kužinu, javi nan se neka psihotična vrsta gladi koju moderna znanost još nije uspila objasnit. Čim ugledamo te materine teče, oči nan se zacaklu ki Kerumu kad ono ugleda beogradcku filharmoniju na koncertu doli u Dubrovniku. Strast je strast, šta ćeš.

Tako smo niki dan opet bili kod matere a na špakeru su bile četri teče. Mene i brata odma ganilo. Dovatili se mi teča svako sa svoje strane špakera i udri. U jednoj teči je bila šalša, u drugoj manistra, u trećoj juva, u četvrtoj neko povrće štajaznan.
Dok je mater nešto petljala oko lavandina a ćaća na televiziji koncentrirano pratija kako se odvija Sevina trudnoća i napeto čeka oće li digod javit da je neki pas uspješno ugriza premijerku, ja i brale smo tamanili sve prid sobon ka u one lipe dane kad smo još bili na njihovoj grbači.

Ćaća nas je ipak jednin okon zgranuto pratija i sebi u bradu mumlja nešto. Nismo ga baš razumili ali smo već iz iskustva znali da su mu ključne riči bile " van pasmater", "dica", "penzije", "samostalnost", "bonkulovići", "prajci" i opet ono samokritično "van pasmater".
Nismo se dali smest nego smo se lipo nacipali a onda sili za stol čekat da nan mater servira obid.

Kad smo i to satrali, pitali smo ih za zdravje, ka šta je i red, a onda probali užicat malo kuna našta smo bili grubo odbijeni. Brat je reka da je razočarat i da nan stvaraju traume iz djetinjstva jer da svu drugu dicu naših godina u Hrvackoj izdržavaju roditelji penzijoneri samo naši to neće. I da šta smo mi gori od druge sridovične dice u ovoj zemji. I da šta oni mislu da s čin ćemo mi svojoj dici kupit školske knjige ove godine. I da zašto je bog baš nama da vakve okrutne i škrte roditeje kad nisu u stanju od one tri ijade kuna koliko zajedno imaju, malo i za nas odvojit. Poslin toga smo se svi lipo izjubili i izgrlili i otišli smo ća.

Sutradan san išla skuvat isto onakvo povrće ka šta san probala kod matere. Mater mi je bila izrecitirala recept i ja san sve napravila kako mi je rekla. Kad se skuvalo, lipo san sila za stol i išla ist. Međutin, to uopće nije bilo to. Nisan mogla razumit u čemu je stvar. Stavila san iste sastojke, kuvala onoliko koliko mi je mater rekla, začinila na isti mot, sve isto, ali ono šta san ja dobila nije veze imalo sa onin povrćen iz njene teče.

Onda san pomislila da je možda stvar u tomen šta kod matere to uvik prvo iden s nogu, pa da mi je zato slađe. Vratila san spizu iz pjata u teču, teču vratila na špaker, i probala ist s nogu. Ma kakvi, opet ne vaja. Nazvala san mater.

- Slušaj, provala san skuvat ono povrće isto ka i ti, ali nije mi ispalo kako triba.
- A jesil' stavila tikvice?
- Jesan.
- A jesil' stavila pome?
- Jesan.
- I kaul?
- Jesan.
- E, onda je nešto do tebe.
- Bogami, nije nego do tebe.
- Kako do mene ćerce božja?
- Tako šta se nije kuvalo u tvojoj teči!
- A ništa, ako je do toga, a ti lipo sutra dođi vamo, skuvat ću ja opet kad ti se tako svidilo.
- Aj super! Eto me onda sutra!
- Nego, jes' vidla ti onoga pasa šta je skoro ugriza premijerku?
- Jesan. Šta s njin?
- Pa, osvitla je obraz političarima!
- Ma kako?
- Pa tako. Dosad smo svi mislili da niko ne more bit nesposobniji od njih. A viš da more.






27.08.2011., subota

Štekat po glavi stanovnika

Cilo božje lito mi dolazu turisti. Ne, ne bavin se iznajmljivanjen, nego to mi dođu judi iz drugih država bivše Juge koje san uglavnon upoznala priko fejzbuka. Najčešće su samo u prolazu kroz Split, na putu prema otocima, pa se ja s njima vidin samo na par uri i onda oni otplove. Trajekti in, ka za kaznu, obično kreću usrid biloga dana i najžešćega zvizdana, a ja in pravin društvo dok ne dođe ura za partit. Tako san skoro svaki dan ovoga lita morala izlazit iz kuće u uru u koju inače ne bi izašla ni da mi ko plaća. Šetan s njima recimo okolo dvi ure ili okolo podne po gradu i mrzin ih ka pase šta su tako nepristojni i putuju po najvećoj vrućini. Aj dobro šta oni putuju, nego šta se meni javljaju.

Zadnji koji mi se javija, čim me nazva, ja mu izrecitiran na uvo :"Znaš li ti da na Visu postoji natpis na kojome piše - Smrt turistima, sloboda narodu!- ". Međutin ovi se nije nimalo uvridija nego govori "Hahahahaha, znam, znam, nego, kad se vidimo, mi smo ti u gradu?"

Ajde đavlu ti i grad u ovu uru, mislin se ja i bidna nekako se dokotrljan do centra. Onda smo sidili na Pjaci. Gori nebo, gori kamen, gori meni u glavi. Na Pjaci štekat do štekata, cili se grad pritvorija u uslužno-ugostiteljski objekt. Suncobrani, stolovi i stolice su prikrili cilu Pjacu, ima ih i isprid knjižara, isprid butika, samoposluga, trafika. Dva štekata po glavi stanovnika.

Na Pjaci je situacija najkritičnija : štekati su se međusobno spojili i izmišali pa kad čovik sidne negdi teško more pogodit kojem kafiću ili restoranu njegov stol pripada. Tako je niki dan jedan moj prijatej po ure doziva konobara da mu plati račun a ovi ga uporno ignorira. Kad se, cili ljut, diga i iša prosvjedovat, konobar mu odbrusi :"Šjor, vi sidite za stolom kafića u kojome ja ne radin! Doduše, ako baš insistirate, ja ću van naplatit račun, ali onda ćete možebitno imat problema sa osobljem kafića di ste pili piće".

Pogotovo je problem kad čovik oće ić u zahod, a blage veze nema ni koji mu je matični kafić niti di se smi popišat. Situacija je tako zgusnuta da više ni konobari ne znaju u kojem kafiću su zaposleni. Pa iz restorana u kojem radu trčećin korakon donesu zubaca gostima koji sidu u "Gage" i, ništa ne sluteć, piju svoj espresso. Kad šokirati gosti konobaru objasnu da je falija i gosta i kafić, ovi poslin još 45 minuti po Pjaci glavinja sa onin zubacon izbezumljeno pokušavajuć locirat radno mu misto i gosta koji je naručija zubaca.

Kako se snalažljivi ugostitelji svakako dovijaju za namistit uvik jedan stol više, ima i situacija da se restoran nalazi recimo negdi kraj Peristila a pripadajući mu štekat gori negdi kraj Pazara. Ja lipo sidnen negdi i zabavjan se promatrajuć konobare kako između dva milijuna turista i još toliko Splićana izvodu akrobacije noseći na drugi kraj grada naručenu spizu i pića. Ma koje su to baletanske figure i pokreti, judi moji, milina ih je gledat! Kad se na kraju uspiju neozlijeđeni probit do rečenoga štekata, oni pomfit i mišano meso vjerojatno još budu začinjeni i da prostite nečim šta galebovi itaju sa visina, ali ka da turist zna šta je tartar umak, a šta od galeba govno.

Zadnji moji turisti sa kojima san sidila na Pjaci bili su zgranuti tin splitskin cirkuson i činjenicon da čovik kad dođe na primjer na trafiku, misleć da je to trafika, umisto duvana i novina dobije riblju platu ni kriv ni dužan.

- Pa u ovom vašem ludom gradu se više ne zna ni ko pije ni ko plaća! - govoru oni meni.
- Zna se ko pije, jedino se ne zna DI pije - ispravin ih ja - A platit moš di oš, ka da ovi znaju da nisi kod njih ija i pija bogati. Sve su to naši zajednički, splicki štekati i naši dragi splicki turisti, pa sad, platija Juri ili Stipi, tebi je svejedno, a nas veseli.
- Čudi me da ste dozvolili baš ovakav cirkus! Šta radi onaj vaš gradonačelnik, vidi li on našta mu grad liči?
- Pa liči na njega, irudati - odvratin mu ja.
- E pa krasne gradonačelnike birate, svaka vam čast!

E, tu me već uvridija. Moš ti meni govorit svašta protiv svega, ali kad mi se ko takne u gradonačelnike, odma se nažestin.

- Slušaj - počnen mu strpjivo objašnjavat - kakvi je da je, svaki gradonačelnik ovoga grada je naš, i moliću lipo da s više rispekta govorite od njima.
- Aha, krasni su vam - opet će ovi.
- Slušaj, imali smo mi naprimjer sto ijada gradonačelnika. Bilo je dobrih i manje dobrih, ka i svugdi na svitu! I šta sad? - ljuto ja zakjučin.
- Ma daj, baš me zanima po kojin kriterijima ocjenjujete kakvi je koji gradonačelnik?

- Po kojin kriterijiman? A šta ja znan, ali ocjenjivanje dotičnih ti je išlo otprilike ovako:

- dobar

- more proć

- neloš

- loš

- masu loš

- loš za popizdit

- Kerum


Ovi sta i gleda me, a onda se digne i ode platit piće. Konobaru u kafić priko puta.

25.08.2011., četvrtak

Šta su mi uradili od naslovnice, mamaaaaaa

A majketi irudovske, skoro me infarkt strefija neki dan kad san otvorila blog haer. Prvo san mislila da san greškon kliknila na neki muški erocki portal jerbo na vrhu stranice stoji neki muškić nako zeru ka seksi i sa očalaman, pa san ga osmotrila na brzihen i odma ugasila tu stranicu jerbo san ja poštena žena i ne gledan takove muške po tin opscenin internetckin portalin.

Ondak san kliknila ponovo na link bloga haer, kad ono jopeta oni muškić! Ja govorin, ovi je baš zalipija na mene, vidija me jeanput i ne more više skinit pogleda ali onda san se sitila da nije on kliknija mene nego ja njega mada nisan tila kliknit njega nego blog haer.

Mozak mi je proradija tek poslin trećeg klikanja, nakon šta san već bila skoro pa sigurna da san to u stvari otvorila stranicu nekog butika koji prodaje sunčane očale, jer po ciloj naslovnici same očale na sve strane iskaču. Ondak san pomislila da nije ni to, nego da je neko hakira blog, stoposto neke mračne sile sa Zapada i iz Amerika i već san maštala kako mi uredništvo čestita šta san ih prva obavijestila od tomen atentatu i tako pomogla da se u korijenu sasiče neprijatejscko djelovanje. Eto, svašta mi je bilo palo na pamet, samo ne ono šta je. A kad san svatila šta je ono šta je, onda san spontano vrisnila. Ovako :"Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!!!!!!!".

Poslin tog vriska mi je bilo puno lakše pa san mogla sabrano i koncentrirano proučit novi dizajn naslovnice najdražoga nan bloga. Nakon kraćeg proučavanja, svatila san da ništa ne svaćan, i da san se izgubila tražeći bilo koga poznatoga na naslovnici. Osim toga cila naslovnica se nekako suzila u struku, na čemu joj malo ka i zavidin jer ja to godinama pokušavan a bez ikakvoga uspjeha. Bez obzira šta san imala osjećaj da san pala na neku nepoznatu planetu, odlučila san dat sebi vrimena jerbo san ja ipak starija generacija na blogu a zna se da se mi stariji judi uvik opiremo promjenama, pa makar bile i promjene na bolje. Vajda će me proć ovi osjećaj da neman pojma di se nalazin niti znan kako ću odatle izać, a kamoli kako ću bilo koga nać.


Onda san negdi pri sredini top blogera otkrila vlastiti mi blog, di me neko reklamira sa rečenicon "Ne zna pisat pjesme, ali su joj zato priče super".

Molit ću uredništvo bloga haer da mi diskretno na moju mejl adresu dojavi ko je zlotvor ili zlotvorica koji se usudijo reć da ja ne znan pisat pisme?! Koji je zločinački um to smislija? Jel van to zahvalnost šta već četri godine oplemenjujen ovi vaš servis mojon vrhunskon poezijon? Tako mi vraćate? Šta je sljedeće? Oćelite sutra možda napisat iznad mog bloga da "Ne zna kuvat pašticadu, ali su joj zato prilče super"? Ha? I ako se nikad ponovo ne udan, oćelite moć to nosit na svojoj duši?

Jeste li svjesni da ako se zbog vaših dezinformacija ne uspijen sritno i bogato udat postoji mogućnost da me se nikad više nećete riješit??

Da ste izvolili ODMA prominit onu rečenicu i napisat da "Priče su joj dobre, pjesme još i bolje, njeno umijeće kuhanja je tek prava poezija, šutljiva je i samozatajna, ne zna čovjek jel' veći užitak čitat je il' oženit je. Jednom riječju - Žena, majka, kraljica"

Isti čas!


A sad videjo spot mojih uzora u stvaranju pojezije



21.08.2011., nedjelja

Fali more drž' se straja

Mali je pruža otpor i dernja se iz petnih žila. Mater i otac su ga vukli za ruke, ka da ga namjeravaju raščerečit. Šta su oni jače vukli, mali se sve jače dera. Nogicama je pokušava ukopat se al' kakoš se ukopat u šljunak na plaži? Navijala san za njega, ali znala san da su mu šanse nikakve. Jer, ako mater i ćaća odluču da dite mora u more, onda dite ide u more. Milom ili silom. Oni vuku, mali skriči, sve su mu žile nabrekle na vratu. Došlo mi je milo, malo je falilo da skočin, istriskan one idijote i spasin dite.

Volin more, i slažen se da je čoviku najboje u moru, ali ne baš po cijenu života. I ne na silu. Prva ulaženja u more, to je ka i vođenje jubavi. Čovik triba sam odlučit kad će. I oće li.

Mali je inače bija pod punom ratnon spremon: na nogama mu klonpe za u more, okolo pasa kolo za kupanje, pa rukavice za kupanje, na glavi šeširić, a po cilome tilu natrackan sa jedno dva kila kreme za zaštitu od sunca. Nije ni čudo da je odbija surađivat: zna dite da će sa svin tin materijalon na sebi potonit čim uđe u more. Da je kreća u rat, na njemu bi bilo manje naoružanja.

Bogati ko je vidija ulazit u more sa toliko tereta na sebi? Dobro mu još nisu uvalili i plejstejšn, da se zabavi s nečin dok pluta. U svakon slučaju, ono dvoje šizofrenika su ga uspili uvuć u more. A di i neće? Potrošili su cilo malo bogatstvo na njegov aksesuar za kupanje, a on da neće u more? Ma oćeš, majci, makar nan to zadnje bilo.

To me sitilo materine priče o tomen kako su ona i ostala dica iz njenoga vrimena odlazili na kupanje. Bilo je to u Šibeniku, plaža se zvala Batižele, dobrih skoro 3-4 kilometra hoda do nje. Krenila bi skupa sva dica iz ulice, iz svake familije najmanje po petero-šestero dice. Matere i ćaće ih nisu brojili ni na odlasku ni na povratku, pa da je koje i ostalo u moru, ne bi se takorekuć ni primjetilo. Neki su znali plivat, neki nisu, na moru bi se uvik neko pocipa i posvađa s nekin, bilo je krvi, plakanja i dernjave, ali su dica sve u svemu guštala jer s njima nikada nije bilo nikoga od odraslih. Je, tukli su se i ozljeđivali međusobno, a najveća zabava poslin toga in je bila takmičit se ko će duže puten do doma ostavjat krvavi trag na prašnjavoj, neasfaltiranoj cesti.
Do plaže su svi išli bosi, naravno, jer cipele su bile luksuz i u zimsko doba, a kamoli u litnjo. Kupali su se u mudantama, a od ostale opreme za kupanje imali su jedino modrice po rukama i nogama, kojih je uvik bilo duplo više po povratku sa mora. I to je to.

Danas dite ne može uć u more bez cipela, tojest sandala, šta glomaznijih to bolje, i obavezno moraju bit fensi šmensi. Ima tu raznih marki i materijala, gumene zatvorene sandale, ili plastične trike-trake, pa klonpe sa rupicaman, sa cvjetićiman za curice i betmenima za dječake i tako dalje. Očekujen uskoro pojavu specijalnih svijetlećih sandala za more, ili na špigete fluorescentnih boja, pa sandala za kupanje na take, a nać će se i kupaćih sandala-kopački za mlade buduće hajdukove igrače.

Ako dite još ne zna plivat, pribjegava se duplome osiguranju od utapljanja - em kolo oko pasa, em rukavice, po mogućnosti šta veće i šta konpliciranijeg dizajna, tako da in je svako mrdanje i pokretanje udovima efikasno potpuno onemogućeno, pa dica proplivaju tek negdi tamo oko puberteta, kad napokon počnu ić na more bez ćaće i matere.

O količinama zaštitnih krema protiv raznoraznih uve zračenja da i ne govorin, sva dica u moru se pretvore u male masne fleke sa nabijenin šeširićiman zbog kojih ne vidu bože tebe, pa plutaju obezglavljeno uokolo i od pristravljenosti pišaju u more duplo više nego šta je to uobičajeno i zakonon dozvoljeno.

Odlazak na more i sunce tako je pretvoren u aktivnu borbu protiv mora i sunca, jer roditelji opsesivno radu na tomen da dite na moru i suncu izbjegne svaki kontakt sa morem i suncem.

Takve opsežne pripreme za odlazak na plažu u dici izazivaju samrtni straj, tim više šta se mater i ćaća do krvi posvadu svaki put, iznureni vrućinon i nošenjem, primištanjem i postavljanjem tojest instaliranjem raznoraznih plažnih artikala na jedno pedesetak metara kvadratnih koliko in triba da bi na plaži sagradili svoj mali kutak i stvorili dojam da su doma u sigurnosti svoga dnevnog boravka.

Kad se napokon smistu, nakon šta su prethodno sve to iz stana mukotrpno utovarili u auto, pa stignu, ubodu u plažu sve moguće suncobrane i šatore, raširu podmetače, šugamane, prostirke, poslažu pokraj njih cili spektar zaštitnih sredstava za prije, tijekom i poslin sunčanja iako dica od pustih zaštita sunca i ne vide, kad izložu svih dvadesetišest pari obuće za plažu, kapatoa za prije kupanja i poslin kupanja, napuvaju sve balune, kola, rukavice, nogavice šeširiće kapice i madrace, šta drugo mogu nego dobit slom živaca kad nezahvalno derle odbije uć u more.

Uostalom, šta i ta dica dramatiziraju. Kad in matere i ćaće navuku na njih svu onu opremu, svu onu gumu i plastiku, sve cipelice, sandalice, šeširiće i kola i rukavice, opet dođu na svoje - uđu u more i izađu iz njega a da se nisu ni smočili.



20.08.2011., subota

Update

...

UPDATE:

Nakon kraće prepiske sa uredništvom portala OutZg.com, mogu reći samo jedno: ponekad se isplati doživjeti nešto ružno, samo da bi kroz to čovjek otkrio da ima ljudi koji zaista zaslužuju onu rečenicu koju im napišemo, u formalnom tonu, na kraju dopisa, a to je rečenica "S poštovanjem...".

Dakle, hvala uredništvu spomenutog portala. Dali su si truda, provjerili neke činjenice, te nakon toga ne samo da je moj tekst uklonjen s njihove stranice, nego sam dobila i profesionalnu i više nego ljudsku ispriku.

dakle, još jednom, s iskrenim poštovanjem.

M.



07.08.2011., nedjelja

Peristil summer dream

Peristil summer dream 1.

Moj brat i ja provedemo doslovno cilo lito na Peristilu. Osim šta je to najlipše misto u gradu za sidit i postojat, još nam i vraća onaj lipi običaj iz 80-ih kad nije bilo mobitela i kad se naša ekipa nalazila po gradu bez dogovaranja sata ili mista. Znalo se di ćeš, kad god dođeš, nać bar nekoga od ekipe. Tako brale i ja ne dogovaramo Peristil. Jednostavno dođemo, najčešće se nađemo, a ako se i ne nađemo, na Peristilu čovik može sidit sam bez osjećaja da mu iko ili išta na svitu fali.

Također, nema drugog mista u gradu koje brale tako voli, odlazak na Peristil je nešto šta se njemu podrazumijeva. Da mu ko plati, on se ne bi maka od tamo.

Moj brat mi je inače najomiljenije društvo za sidit na Peristilu, jer zna miru: govori malo do ništa, a kad svakih uru vrimena i reče nešto, ja slijedećih uru vrimena plačen od smija.

Tako neki dan, nakon uru vrimena kontempliranja u tišini, kaže on:


- Jedva čekan kad će završit lito.

- Zašto? - pitan ja iznenađeno.

- Dopizdilo mi je sidit na Peristilu.

...................................

Peristil summer dream 2.

Neku večer je neka dobra ekipa svirala na Peristilu. Cipali su neke španjolske, digli cili Peristil na noge. Rasplesali se turisti, rasplesa se vrući zrak, čak je i ona sfinga mrdala repom u ritmu.

Na pola metra od nas, isticala se jedna grupa rasplesanih žena. Bile su razne dobi, mlade i manje mlade, ali nešto im je bilo zajedničko: sve su skoro pa sladostrasno uživale u ritmu salse, mrdale guzicama i bokovima, tresle ramenima, izvijale se razuzdano u struku. Već i zbog samog promatranja tog njihovog plesa čovik more zaradit deset kaznenih Očenaša i trinajst Zdravomarija.

Gleda moj brale u njih, gleda i muči. Ja ga škicajen nako ispod oka i čekan, jer znan da će stoposto komentirat, mora komentirat, svako normalan bi to komentira. A i svako nenormalan.

Prolazi vrime, a on i dalje gleda i muči.

Ne skida oka sa te izazovne grupice, sa one osunčane puti, besramnih dekoltea, sa onih lica koja pozivaju na grijeh.

A onda će:

- Di su ove žene...inače ?

........................................

Peristil summer dream 3.

Doša nan je rođak iz Šibenika pa otišli brat i on na Peristil popit piće. Konobari iz "Luxora" ne znaju di in je glava, svaki metar kvadratni Peristila je pun, šta turista, šta naših judi. Side na malim kušinićima koji pripadaju kafani "Luxor" i guštaju.

Neki turisti, onako neupućeni, uzmu kušinić i malo sidnu, ali in se ništa ne pije, a ne znaju da "Luxor" u stvari naplaćuje sidenje na svojin kušinićima. Drugim ričima, ako piješ nešto, moš uzest kušin, ako ne piješ, izvoli lipo sidit na kamenu.

Brat i rođak su uzeli piće, sidili na kušinićima i ćakulali, kadli najedanput dođe konobar i turistu koji je sidija kraj njih dvojice doslovno iščupa kušinić ispod guzice, uz objašnjenje da ako ništa ne konzumira, ne more uzest kušinić.

Na to se naš rođak diga na noge, onako šibenski velik i ka od Velebita odvaljen, utira svoj kušinić bidnome zbunjenom turistu pod guzicu, a zabezeknutom konobaru reka:

- Ja pijen piće, daklem ovi kušinić je moj, i čovik će, pizdamumaterina, sidit na njemu, doklen god ja buden loka. A ti konobaru, odjebi!

............................

- Brale, šta ti misliš od tomen šta nan ovi konobari iz Luxora ne daju sidit na kušiniće ako ništa ne pijemo?

- Jebainpasmater. Oni se još nisu bili ni rodili kad san ja ostavja svoje pare u Luxora.


Malo muči i gleda onu kamenu skalu na kojoj sidimo. Došlo mu je teško, čini mi se. Onda digne glavu.


- Ma šta, ja san ode sidija dok na Peristilu još nije bilo nijednog kamena!




04.08.2011., četvrtak

Ka da je lako uvatit muškoga

Sinoć mi je jedna prijatejica rekla da je njoj pri razvodu braka i raspodjeli bračne imovine između ostalih stvari pripala i jedna kutija kondoma. Bile smo nas četri, od toga tri rastavjene i jedna poštena ženska, kliberile smo se ka zadnje redikulice priko ciloga Splita. Odma se razvila rasprava od tomen koliki je rok trajanja kondoma.

Jedna od njih tri nije znala ni to da kondomima uopće more proć rok. Kako ne more bogati, pa nije kondom Hajduk da živi vječno. Ona je vajda mislila da Hajduk živi vječno zato šta ne daje golove, drugin ričima ne troši se, pa da tako i kondom, šta ga manje trošiš, duže traje. Nekin judima triba seksualna edukacija i u poznin godinama, vidin ja.

Šta se tiče poznih godina, to nan je bila glavna tema cilu večer. Kako jedna slobodna, živahna žena između trispete i četrs...i neke, more sebi nać konpatibilnoga partnera? Nikako! Sve šta vridi, ijonako je zauzeto, a ako nije zauzeto, onda je oduzeto. Od straja, zbog propaloga braka. Jerbo poslin toga jednoga braka zakjuču da smo mi žene sve vištice, ka šta i jesmo. Žene, sa svoje strane, mislu da su muški svi isti. Ka šta i jesu.

„Ne razumin, vi žene stalno govorite da smo mi muški svi isti, pa koju se gospu onda stalno petljate s nama?“ pita me neki dan jedan prijatej. Pa ne petljamo se s vama zato šta ste nan dragi, nego zato šta se žrtvujemo u ime nastavka judske vrste, irudati. Da je po vama, Adam i Eva bi se još lipo nereproduktivno kokolavali u Raju a nastavak vrste ko šljivi.

Osim toga, čak ako i pretpostavimo da ima normalnih slobodnih muškaraca, di i kako ih srest i upoznat?
Ako žena živi sama sa dicon, pa još i zaposlena, kad dođe doma i napravi sve šta triba napravit, u osan uri navečer nema voje ni prisvuć se u piđamu a kamoli sredit se i izać vanka tražit sriću.

Ona jedna od nas četri, a neću je imentovat jer bi mi se krvi napila, prošle godine bila se zajubila u jednoga veterinara. Čovik lip, pametan, i još i neoženit. Nije znala kako doć do njega, pa nabavila pasa. Jedini je problem bija šta je pas bija očigledno skroz zdrav, pa je veterinara uspila vidit samo jeanput, kad je pasa tribalo cijepit.

Onda se sitila da bi mogla pasu izmislit kakvu boleštinu. Došla kod rečenoga veterinara i on je pita da šta jon je sa pason. Ona govori da jon se čini da jon pas ima nešto na bubrigima. On je pita da kako zna. Ona da jon pas izgleda ka da ima nešto na bubrigima. On je reka da njemu pas izgleda jedino ka da ima malo poremećenu gazdaricu, ali da to nije u domeni veterine, nego da jon more priporučit kolegu, vrsnog psikijatra. Tako je to propalo.

Meni je jeanput bilo palo na pamet da provan uvatit kojoga motoristu. To kad su nedavno bili u Splitu oni šta vozu Harli Dejvidsone. Svidili su mi se, nako stameni i dugokosi i u kožnin jaketama. A svi otprilike mojih godina. Nagovorila san rodicu da šetamo po rivi između parkiranih Harlija i naglas vikala ono šta san mislila da triban reć da bi kojomu od njih zapela za oko.

- Uajmeeeee, lipoga motora!

Rodici je bilo malo neugodno, ali ja san bila odlučila udat se za motoristu pa makar mi zadnje bilo.
- Uajmeee, ma vidi koji famozni Harli Dejvidconi!
- Oš prestat? – snervala se rodica. – Ka prvo, ti nemaš pojma od motoriman, da na ovima ne piše da su Harli Dejvidconi, ti bi mislila da su vespe! Ka drugo, šta će ti motoristi? Vid' našta liče, pogleaj in one razbarušene kosurine, razdrljeni, a od pustoga vozikanja ne znaju ni odat po cesti!
- Pa šta, i Kerum tako izgleda, a vidi doklen je doša! Meni su baš perfa, ja mislin da su oni ono nekako baš nekonvencijonalni muški, a taki meni triba.
- Ma, nisi ti njihov tip. Imaš kratku kosu, a motoristi ti volu samo žene sa dugon koson.
- Zašto?
- Zato šta ti je cila poanta vozanja motora u tomen da motorista iza sebe sidne ženu kojoj će kosa vijorit u vožnji. Svaki motorista koji drži do sebe ima ženu kojoj kosa vijori.
- Pa šta, oli mi je problem pustit kosu? Ako sad uvatin kojega, mogu mu reć da inače iman dugu kosu i da ne znan šta mi je danas. I da me ne mora vozat dok mi ponovo ne naraste.
- Rodice, neb' te tila uvridit, ali s obziron na to koliko godina imaš, jedino šta tebi još more vijorit na motoru, to su sise. A iman osjećaj da to ne volu čak ni taki nekonvencijonalni muški ka šta su oni!

Posvađala san se s njon za vike vikova sve do sutradan kad smo se morale pomirit jer se ona u međuvrimenu bila posvađala sa mužem, a prid zajedničkin neprijatejon čak i najposvađenije žene zbijaju redove.

- Svi su oni isti!!! – derala mi se na uvo priko telefona.
- Jesu, đava ih take iste odnija – podržin je ja.
- Nisu vridni njanci da rič s njima progovorimo!
- Nisu – uvježbano ću ja.
- Nisu nan ni do kolina, inbecili!
- Ma šta do kolina, ni do čička! – kreativno ću ja.
- A kamoli da in kuvamo, peremo i tendimo ih ka da su nan iz oka ispali!
- Tako je! - složin se ja strastveno.
- E, nego skužaj, evo moran ić, sad će mi doć sa posla, a jučera san mu obećala skuvat manistru na pome, to najviše voli jist, oko moje. Ma da ti vidiš kako on to lipo pojide, gušt ga je gledat! Aj bog!



p.s. posvećeno svim mojim prijatejicama, a i prijatejima, koje puno volin a od kojih san neke upoznala priko ovoga manitoga bloga.

03.08.2011., srijeda

Sex ovr d fon

Evo, dok ne završin novu, jedna stara. Dobro je, opet me krenilo.

..........................................................................................

Jeanput san dakle bila ka u nekoj poluvezi sa jednin šta nije živija u mome gradu, pa nan se veza najvećim dilom odvijala priko telefona.
Zva bi me ujutro da me probudi, navečer da mi poželi laku noć.
Inače ne volin puno pričat na telefon, ali kad san u krevetu, mogu podnit. U krevetu se sve lakše podnese.
I sve se to lipo odvijalo, do jedne večeri.
Pričamo mi tako, pričamo. Imala san običaj ispričat mu cili svoj dan, di san bila, šta san radila, a on me je uvik pažljivo sluša.

Tu kobnu večer, taman ja njemu u detalje pričan kako san kuvala juvu od povrća po novon receptu šta mi ga je prijatejica iz srednje škole dala, a koju san sasvim slučajno srela kad san se vraćala sa prosvjeda i koja se bila udala za prvog susida od moje matere tamo na otoku, a koji je bija 2 godine u ratu i otkad se vratija nije više bija isti čovik, ka šta je lipo reka njegov ćaća koji je radija u istoj firmi u kojoj...

... kadli me on najeanput prikine i upita:

„Šta imaš na sebi?”

Malo san zastala, incukala se, bogati šta mu je sad. Nisan mu još ni po recepta ispričala, ali dobro. Pa odgovorin:

– A, iman dvi deke i inbotilju.
– Ne, mislim, u čemu si?
– Pa, u krevetu, irudati, u čemu ću bit?

Na to on , čini mi se malo iživcirano, drekne:

– Ma pitam te što si obukla na sebe za spavanje!
– Ahaaa... to? A obukla san pidžamu, ka i svaku večer, bogati!
- Kakvu...?
– Kakvu? Pa od flanela, e. Znaš, te su najtoplije, to mi je još moja baba savitovala, ona ti je uvik kupovala samo pidžame i spavaćice od flanela. Kaže, ćerce, ništa tako ne grije bubrige ka kvalitetan flanel, a pogotovo zimi kad...
– Ma kakvi je DEZEN?!? To mi reci!!!!

Jebenti, šta mu je, pomislin ja. Ali muškima triba ugodit, kažu mi prijatejice, čak i kad nam se njihovi zahtjevi činu malo ka... čudni.

– Vako, ova na meni je sa medvidima, plavin, a iman ti još dvi za zimu, jedna je sa žutin cvitićima, ne znan jesu li tratinčice, više mi bacaju na nevene i iman jednu na žuto-zelene balune i sa nekin točkicama...
– Dosta!!!! Dosta, umukni!

Ja bidna umukla. Ne dišen. I mozgan, di san falila. Biće mu se ne sviđaju medvidi ili cvitići? Neki muški su osjetjivi na to kako in se ženske oblaču, znan to.
Za razliku od mene, on je disa. I to malo jače nego šta inače diše. Taman san ga tila upitat da je li to uvatija kakvu priladu, kad on promrmlja:

– Je l' bi volila da sam sad tu, kraj tebe...?
– A bi.
– A je l' bi volila da se jubimo...?
– A bi. (Mada san pomislila da to baš i ne bi bilo pametno, s obziron na tu njegovu priladu, jel')
– I da ti skinen pidžamu...?
– A diš mi skidat pidžamu, na ovu jaceru, 10 stupnjova je vanka, cipa bura, a moja baba je uvik govorila...
– Umukni!!! I da više nisi spomenila babu, ne želin više riči čut o njoj!!! NI-RI-ČI!!!!

O jebenti. Opet san ga naidila. Eto šta su ti muški, uvatu malo prilade i odma in baci na živce.

Ne moran vam ni govorit da smo prikinili poslin toga.

Čovik koji ne voli moju babu, ne voli ni mene. Ka šta je uvik moja baba govorila...

02.08.2011., utorak

Kad nije suđeno, nije suđeno

Opet san to napravila. Napisala cilu priču, kliknila na "objavi", i sve otišlo u vitar.

Za one koji mi prigovaraju da u zadnje vrime nema smišne Marčeline, moran van reć: tekst koji san izgubila bija je masu smišan.

Ali dobro, sad kad san već krenila, nastavit ću. Mislin, tekst koji je otiša u vitar je bija u stvari moja kontenplacija od tomen zašto više ne mogu pisat na Marčelini. Zablokirala san, naime, a ne radi se od kreativnoj blokadi, jerbo se kod mene ne radi o kreativnosti nego o bezgraničnoj sposobnosti laprdanja.

Zašto ja više ne mogu laprdat neopterećeno ka prije, pitanje je sad? E, znan zašto, ali ne znan kako to reć. Iden na more, pa me možda prosvitli štagod.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>