marchelina

24.07.2010., subota

Dopala me Šolta, i opet će, nadam se

Ima ta jedna žena. Ime joj je Venera. A ime je, kao što znate, znak.

Venera je Šoltanka.

Jedan dan tuširala se i guštala u igri sa pjenom i vodom, a onda u toj narcisoidnoj zaigranosti svoga tijela i vode, napipala jednu kvržicu.
Kada se jednoj ženi to dogodi, ona, u stvari, odmah zna.

Odlasci liječniku nakon tog prvog momenta strave, služe samo tomu da joj se potvrdi ono što je odmah znala.

Suočavanje sa dijagnozom, kirurški nož na onom dijelu tijela koje svaku ženu čini predivno izvajanim, savršenim djelom božjih ruku, to su trenuci koje vam ne mogu prepričati niti opisati jer je to priča koju nisam proživjela. Dovoljno mi je, međutim, samo pokušati zamisliti, pa da mi ledeni trnci užasa prođu kičmom. A dovoljno je i vama, znam.

Venera je sitna, krhka ženica.
Samo izvani. Pa ta strašna dijagnoza u njenoj biografiji ne zauzima važnije mjesto od svega onoga drugog što ta žena može, hoće, i jest.

Venera pjeva u ženskom zboru "Marjan".
Venera sudjeluje aktivno na večerima poezije, najčešće na svojoj rodnoj Šolti.
Venera je majka i supruga.
Venera je prijatelj.


I, Venera je napisala knjigu.
Knjiga se zove "Škatule, batule", bila sam na njenoj splitskoj promociji, a jučer sam bila pozvana i na njenu šoltansku promociju.

To je knjiga o bolesti, o borbi, o hrabrosti, o djetinjstvu, ljubavi i o - Šolti.

Bila sam pozvana kao gost bez ikakvih posebnih zaduženja osim onog da guštan, kupan se, sunčan se i uredno zajebajen sve oko sebe.

"Jel' ti drago šta si mi došla ovdi na Šoltu, a?" - pitala me Venera za ručkom.

Strpala san pet-šest šoltanskih kapara u usta, i odgovorila:"Pa, štajaznan....nije mi nešto, al' ionako nisan imala pametnijeg posla..."

Onda se Venera ka najuti na mene i časti me svim pogrdnin izrazima koje je Dalmacija uopće za ženski rod izmislila:

- Štraco. Šupjačo. Kurbetino. Lajono. Šporkujo. Čavadoro. Peškarušo.

Ja pijen šoltansko domaće, crno, žvačen oni pršut koji je toliko dobar da se poslin njega triba ić ispovidit, i smijen se.

Popodne bižin na plažu, točajen se u perverzno blistavom plavetnilu i kontenpliran o tomen kako na Jadranu ne postoji najlipši otok. Jer su svi - najlipši.

Jedino šta ta Šolta ima ka neku reputaciju, pa kad ti neko želi zlo, reče ti "Dopala te Šolta!".
To je ka neka kletva.

Image and video hosting by TinyPic

U podne i kvarat, taman kad u ladovini ispod tamarisa padam u san opijena od soli, dolazi Iris, voditeljica promocije, baci mi nekakav rokovnik u krilo i kaže:

"Evo, napiši par riči o Veneri, za večeras."

Onda se bacila u more, pa nije čula moje beštimje. Dok nije izašla.

- Dobro, šta je tebi, a? Niko mi nije reka da ću ja tribat išta pisat o Veneri! Jel' ti misliš da san ja na botun?? Neki ka književni đuboks?? Ubaciš temu, a ja izbacin tekst? Ma neću ti ništa napisat, kvragu i ti i promocija i Šolta i ovi tvoj rokovnik!!

Iris je samo odmanila rukon, i odjezdila gibajuć onin svojin bokoviman.

Dvi ure iza toga stiga je na Šoltu i cili ženski zbor Marjan. Ka neka blebetava ekskurzija, čavadora do čavadore, razbudile cili otok, adijo nirvani i meditaciji.

Promocija se održavala u starom, povijesnom zdanju hotela u Maslinici. Ova promocija je Veneri bila važnija, i puno teža od one promocije u Splitu. Triba izać prid svoje mještane. Prid stare i mlade otočane, Šoltane. Triba in pridstavit knjigu. Knjigu o - njima samima...Svako ko zna kako je Dalmacija stroga i najstroža prema svojiman, zna kako je teško Veneri bilo.

Ja san tekst, naravno, napisala. U biti, već je odavno bija u meni, samo san ga primistila iz duše na papir.
Iris ga je čitala, judi su slušali, meni samoj je zvuča boje nego dok san ga pisala, a Venera mi je iza Iriskinih leđa pritila prstom. Jer san je takla, izgleda. A i zato jer nije znala da ću ja nešto o njoj napisat. Nije bija baš momenat da jon objašnjavan da nisan znala ni ja.

Na promociji u Splitu san odplakala cilu promociju.
Za razliku od toga, na promociji u Maslinici, na Šolti...

san opet sve odplakala .

Plakala san zbog hrabrosti jedne sitne, krhke Šoltanke. Zbog njene bolesti. Zbog hrabrosti kojom ju je pobijedila.
Zbog njenog brata kojeg joj je odnila ista dijagnoza.
Zbog njenog muža koji se cilo vrime pravija da ga nema i da nema pojma šta to njegova šenpjava žena radi i koje to pizdarije piše, a onda ju je u jednomen trenutku toga dana, na vratima od kuće zagrlija i drža je ka šta držimo nešto šta nan je sveto, naše, dobro.

Plakala san i zbog svih gracija iz ženskog zbora "Marjan" jer svaka ta gracija ima svoju vlastitu životnu priču, i većina tih priča bi satrale i jača stvorenja od običnih ženskih čavadora. A one pivaju. Pivaju uvik, a često, proživljavajući tugu neke od njih, pivaju i plaču. Ali ne staju pivat.


U kasnu uru poslin promocije sidile smo na šoltanskoj rivi i pivale. Cila maslinička vala je odzvanjala od naše pisme. Vlasnik kafića je ugasija muziku, i posla nan besplatnu turu.
Slušali su nas svi. I domaći, i turisti.
Slušale su šoltanske škure, i brodice, i zvonici.
Slušali su tamarisi.
Pismu o jednoj ženi. Otočkoj, maloj, skromnoj, ženi stini.
Onoj šta daje snagu i mužu, i dici, i prijatejima, čak i onda kada se nađe na rubu, kad biva prisiljena, opakom bolešću, pogledat na drugu stranu.

Ne znan šta je vidila na toj drugoj strani, ali poslin toga je nastala predivna, prilipa knjiga o jednom otoku, o ljubavi, lipoti, hrabrosti i dobroti.


Kad smo pošle ća, sa jedne od brodica usidrenih u vali za nama vikne jedan muški glas:

"Fala vam! Fala vam za ovu večer!"

Eto na. Imale smo nečujnu publiku i na brodicaman iza leđa. Lipo su se gingolavali i slušali. I mučali.

Venera, božica jubavi i lipote.

Je, ime je znak.




PRIČA O BODULSKOJ BALADI


E, ZA SVE KOJI SU ME PITALI DI SE MORE KNJIGA NABAVIT - IMA JE U SVIM SPLICKIM KNJIŽARAMA KOJE ITIMALO DRŽU DO SEBE
A KOME SE NE DA ODAT PO KNJIŽARAMA, NEKA SE JAVI MENI NA MEJL

20.07.2010., utorak

Ma đavla ću ti više rodit

Taman kad smo se nekako riješili fiksacije na dječakovo disanje, strefila nas je slijedeća u nizu. Fiksacija na uzrigivanje.
Znate onu staru narodnu, "Dajem kraljevstvo za uzrig!"?
E, to je ta faza.

Naime, bebe plaču. Plaču misterijozno. Nikada ne znate zašto plaču. I onda ide pokušaj otkrivanja uzroka sistemom eliminacije.

Možda je beba pokakana?
Mahnito razmotavanje pelena, da, naravno da je pokakana.

Bebe se hrane svaka tri sata, a svaka beba koja iti malo drži do sebe, svaka tri sata se i pokaki.

Mijenjanje pelena, puder, kremica, puder. Tako. Sad bi tribalo sve bit u redu.
Ma kakvi.
U momentu kad smo sritno odahnili, dreka ponovo krenila.

Ok. Smirimo se. Bebe plaču, to se zna. Uostalom, svaka beba koja iti malo drži do sebe, bar dvanajst, od mogućih dvajstčetri sata u danu, plače. Nećemo se zato živcirat.
Ali, pobogu, to je neizdrživo!

Možda je beba gladna? Pa da, naravno, lupamo se u čelo. Pa upravo je iskrcala sve iz sebe, triba to nadoknadit!

Hranim bebu.
Beba zadovoljno mljacka, ja sanjam o celibatu. I cigareti. Mislin, dosadno je to dojenje. Bebi je dobro, ona se zabavlja, ali šta bi ja tribala radit za to vrime??

Liva strana, desna strana. Nema više, bebo, skidaj se brate s mene, smanji doživljaj, morat ću ugradit silikone ako ne smanjiš apetit! Ovo dojenje triba zakonom zabranit!

Nahranjena beba bi tribala bit zadovoljna beba. Iscidila je iz mene sve šta je mogla, i ako nastavi ovakvin tempom, moje poprsje će otrpit strašne posljedice. Morat ću pazit kako hodan da ne ugazin na... vlastiti, nekadašnji, temeljni ženski atribut.

Beba je nahranjena i zadovoljna. Prvih pet minuta. A onda - dreka.

Koji joj je sad crni đava dabili crni đava?? I onda su nas obavijestili: nahranjene bebe moraju uzrignit. Jer ako ne uzrignu, onda in se u mali stomačić nakupu ka neki plinovi. I onda ih to strašno smeta. I boli ih. Zato plaču.

Naučilo nas je da bebu onda triba prikobacit priko jednog ramena, i lagano tapšat po leđima, e da bi dotična beba uzrignila.
Tako je počelo razdoblje borbe za uzrig. Naizmjenično smo, ja i bebin tata, šetkali ukrug po sobi, hodniku, dnevnom boravku, balkonu, špajzi, kužini, držeći bebu priko ramena i tapšući je.

Bebo, uzrigni. Ajd' molin te, uzrigni. Evo, kupit ćemo ti plejstejšn čim prohodaš. I ne'š morat ić u vrtić. Ma, ni u školu, samo uzrigni!

Ali ne.
Beba se dreči i dalje, mi hodamo, hodamo, prilazimo kilometre i kilometre po stanu, hodanjem protiv plinova, ali beba neće da uzrigne, ka da se zavitovala Sinjskoj gospi da neće uzrignit i gotovo.

Kad dospijemo već u stanje očaja, beba napokon ispusti mali, štucavi, uzrig.

Slavlje! Euforija! Zovemo prijatelje, rodbinu, suside, državni zavod za zdravstvo, hidrometeorološki zavod, banske dvore, ministarstvo poljoprivrede, HTV, radijo Split, i šizofrenično ushićeni javljamo svima da je naša beba uzrignila!!!!

Kako malo čoviku triba za sriću!

(nastavja se)

19.07.2010., ponedjeljak

Pizdarije

Demokracije
homogenizacije
estradizacije
liturgije
procesije
pizdarije
a on
volija je
po gradu hodat bos
i glupost svagdašnju
nabivat nan na nos.
Hoda je bos
po ovomen gradu
di velike
tek kad umru
najedanput svi
čak i osobno znadu.
Banovina
svetkovina
krizmanje
krštenje
sranje
žute kese
napirlitane blese
a on je
šeta bos po gradu
i odšeta prerano
za neke od nas
kojima je njegova ludost
njegova bosa šetnja
bila spas.
Šeta je
bos po gradu
i odšeta prerano
ali ipak navrime
da izbjegne
od istinskih redikula
šarenu paradu



<

18.07.2010., nedjelja

Rodit ću ti ćer i sina - 2.

Post-porođajno ludilo

Vrime provedeno u pred-rađaoni pamtit ću ka vrime mog konstantnog pokušavanja da iz medicinskih sestara izvučen bar jednu humanu gestu, bar mrvicu suosjećanja za buduće mame, ali bezuspješno. Ja ne znan šta je tim sestrama bilo, ali čoviče kontinuirano su se dernjale na nas patnice, ka da nam nije bilo dovoljno teško i bez toga. Pretpostavjan da je tomu bilo krivo ratno vrime, rodilište je bilo prekrcano a bolničkog osoblja premalo.

Kad san napokon iz predrađaone primištena u nešto šta su doktori i sestre nazivali "boks", a šta je meni zvučalo užasno zlosutno, shvatila san da mi više nema povratka, i da sad napokon moran rodit, tila ne tila.

Neke žene govoru da in je trenutak poroda bija najsritniji trenutak u životu. Ja međutin do dana današnjeg nisan uspila razlučit jesan li bila sritna zato šta san postala majka, ili zato šta više nisan trudna. Znan da zvuči bogohulno, ali, bogamu, krajnje je vrime da se cila ta petljancija sa pupčanin vrpcama demistificira.

U mom slučaju se zakompliciralo sve šta se uopće može zakomplicirat, bilo je i onesvješćivanja, i spašavanja bebe, i vriskova doktora i sestara. Majkemi ako oni nisu vrištali više od mene. Išli su mi na živce i tila san ih pitat "Pa dobro, majkumu, ko ovdje rađa??"

Kad je mališan napokon sritno ispliva na ovaj svit, bija je tako modar u licu da su ga odma smistili pod kisik. Meni je potom prišla neka sestra, i pitala me kako se zovem. U prvi mah san pomislila da je sestra šenila pameću od grozote netom proživljenog mog poroda, i da je u stvari tila pitat kako će se mali zvat, pa san odgovorila: "Krešimir".

Po njenom osupnutom pogledu san zakjučila da to nije točan odgovor.

Onda san shvatila da to oni na taj način provjeravaju da nije rodilja šenila pameću od napora. Čim sam to shvatila, da in se osvetin za, po mom mišljenju, krajnje nehumano odrađivanje cile akcije, mrtva ladna odvratim, ne trepnuvši: "Zoven se Kate."

Na to je nastala opća strka i panika , zalili su me vodom, sjatili se oko mene i ponovo mi postavili isto pitanje: "Kako vam je ime?"
Ja san taman zadovoljno i sadistički smišljala koje ću in sad ime reć, ali je onda uletija jedan doktor, promotrija me sumnjičavo i reka:"Jel' se vi to zajebajete s nama? Glumimo post-porođajno ludilo, a?"

Odbrusila san mu da je bezobrazan i neprofesijonalan i da ne-zvala-se-ja-Mare ako ga neću tužit zbog dušovnih boli koje mi je nanija svojon optužbon, ali su me onda već izgurali odatle, a meni se ideja o post-porođajnon ludilu toliko svidila da san se na to ludilo izvlačila još godinama poslin, a ponekad i još uvik, ijako je mali u međuvrimenu falabogu od novorođenčeta izrasta u kus momčine od svojih, evo još malo, osamnajst godina.

Diše li?

Po izlasku iz rodilišta bila san sritna otprilike jedno punih deset minuta, ponosni tata nas je sačeka isprid sa buketon cvića, članovi familije su se otimali ko će nas više puta slikat, izljubit, čestitat, njegovi su tvrdili da mali ima čačin nos, moji su pak tvrdili da ima materina usta i bradu, prepucavali su se na koga dite liči a ja san se, slušajući krenbile, usrdno nadala da mali neće ličit na nikoga od njih, neka liči na bilo koga na svitu samo ne na naše dvi familije.
A onda, kad smo ponosni tata i ja ušli u naše auto, kad smo ostali sami, pogledali smo u onaj mali smežurani smotuljak u mojin rukama i - pristravili se!

Šta sad, pobogu?
Do jučer nan je najveća odgovornost u životu bila pazit na to da nan u frižideru uvik bude dovoljno ladnog piva, a sad najedanput postajemo odgovorni za taj jedan mali ljudski, krmeljavi životić! Na facama nan se ocrtavala jasna panika i zbunjenost, došlo nan je da bebu vratimo u rodilište, ali smo nekako osjećali da nan familije ne bi baš dobro primile vijest da ćemo malog dat na usvajanje, pa smo stisli zube, udahnuli duboko i zajedno sa smotuljkom krenili u najluđu, najtežu i najlipšu od svih avantura na svitu - u doživotno roditeljstvo....

Prva noć

Radili smo tačno sve prema uputama. Mali je bija nahranjen, okupan, umotan i zamotan po peesu, stavili smo ga u krevetić, cmoknili ga u malo čelo, utrnili svitlo i pomislili: "Pa neš ti, nije ovo roditeljstvo baš ni tako teško ka šta smo mislili".

Zatvorili smo umorne oči, i umirili se. Nakon otprilike dvajst minuta čujen ponosnog tatu:

- Jel ga ti čuješ? - šapće.
- Ne. A ti? - sa strepnjom.
- Ne čujen.
- NE ČUJEMO GA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Dvi sekunde nakon toga smo u skoku bili oboje nad krevetićem, glava uronjenih u taj strani, mirišljavi svemir, osluškujući, zaustavljenog daha, diše li mali stvor uopće il' ne diše.
Utvrdivši da diše, čak dapače, da očito spava snom pravednika potpuno ravnodušan na naše tjeskobe, s olakšanjem ga cmoknemo opet u pametno čelo (mamino čelo, jel'), i vratimo se u krevet.

Tišina, mrak.
Prošlo je nekih petnajestak minuta.

- Jel' ga ti čuješ? - tjeskobni šapat ponosnog tate.
- Da, čujem ga. A ti?
- I ja ga čujen.
- ČUJEMO GA!!!!!!

Skok, panično dotrčavanje do krevetića, glave ponovo zabijamo u životni prostorić maloga bića, i stvarno, ovaj put je stvorenjce disalo glasno i šumno, a nas dvoje smo bili sami s njim , i nije bilo nikoga da nam kaže jel' to normalno il' nije, dišu li sva nova stvorenjca baš tako, triba li ih se čut ili ne čut, i šta je opasnije, kad ih se čuje ili ne čuje, i, ako ih se ne čuje, jel' ih triba pustit da tako nečujno spavaju, a ako ih se čuje, triba li zvat hitnu pomoć, babicu, matičara, bake, suside, vatrogasce, koga li već....??????

Da rezimiran, od te prve noći, pa do otprilike dječakovog desetog rođendana, ponosni tata i ja jednostavno više nismo spavali.
Mislin, ko normalan može spavat kad ti tu kraj tebe nešto - diše, rasteže se, pupa, čuje se, ne čuje se, meškolji se, trepće i nezaustavljivo raste, raste, raste???

(nastavja se)


12.07.2010., ponedjeljak

Crvenkapa partibrejkerica, Beograđani, tolerancija i selebritiji

Već san nekoliko puta opisivala kako je to kad moju prijatejicu Crvenkapu neko pozove na večeru ili bilo kakav tulum. Tu nema nikakvih iznenađenja, točno se zna raspored ekscesa koje će izvest:

Prvo dođe, ljubazno se smješka, i pije vino.
Onda od domaćina traži da stavi neki sevdah, i pije vino.
Onda sluša sevdah, piva, sa obadvi ruke u zraku, i pije vino.
Onda pleše, i pije vino.
Onda se skljoka u stolicu, pogleda na sat, pa u nas, popije ostatak vina, i izjavi:

"Spava mi se. Idem doma. Aj bog."

Potom odtetura dostojanstveno u noć.

Tako je bilo i na večeri na koju smo bile pozvane prekjučer kod našeg prijateja E.
Crvenkapa, ja, prijatej E. , prijatej V. i prijatejica J. sidili smo za stolom i večeravali i slušali normalnu muziku. Onda je Crvenkapa zatražila sevdah. Meni je odma bilo jasno da je gotovo sa tulumom uskoro.

Sa tin svojin sevdasiman i plesanjen me i inače živcira, ali tu večer me je posebno živcirala jer je odvraćala pažnju sa glavne zvijezde te večeri, a to san ka tribala bit ja, jerbo san taman tih dana dala intervju za Slobodnu Dalmaciju.

Ja san inače skroz samozatajna i sve to, ali sad kad san počela davat te intervjue smatrala san da je red da me ekipa počne drugačijin očiman gledat i odnosit se prema meni sa dužnin poštovanjen ka i prema svakon selebritiju.

Međutin oni su i dalje stalno buljili u Crvenkapu a prema meni se ponašali ka da san još uvik obična smrtnica. Namisto da budu sritni i ponosni šta uopće sidin tu s njima za istin stolon, oni su pričali o svemu osim o momen zvjezdanon uspjehu. Te recesija, te tenis u Splitu, te kako nan je Kerum ovih dana i kako podnosi žegu, te kupa li se premijerka u bikiniju il' u jednodjelnon...To nisan više mogla trpit pa san ih uvatila podsjećat da u nediju kad taj moj intervju izađe moraju obavezno kupit Slobodnu.

Prijatej E. je reka da je on slabije imovinske situacije i da jel' se važi ako Slobodnu ne kupi nego je posudi u susida. Narafski da san mu rekla da se to ne važi i da ima kupit novinu ili mu više neću bit prijatejica.

Prijatej V. je iz Beograda, pa san ga pitala da je li obavjestija rodbinu i prijateje da u nediju u Beogradu moraju kupit Slobodnu. On je međutin bija rastresen jer se cilo vrime mislija da oće li mu sa auta parkiranog kraj starog hajdukovog placa neko skinit beogradske tablice.

Mi smo ga tješili da neće, jer da je Split tolerantan grad, šta se vidi i po tomen koji su nan čelni judi u gradu.

On je izrazija malu sumnju i reka da još ima judi kojima smeta kad je neko iz Beograda i da je čuja da su u Splitu neki auti znali završit u moru samo zato šta su imali ka takove egzotične tablice.

Onda ga je prijatej E. pita da za koga on navija.
On reka za Crvenu Zvezdu.
Prijatej E. je na to reka da nema problema, i da more bit iz Beograda, ali dok god ne navija za Dinamo da mu je auto siguran.

Meni je opet skočija živac šta ne pričaju od meni pa san diskretno išla prominit temu i pribacit je sa tih međususjedckih nevažnih tema na ono šta je stvarno bitno , tojest na mene selebritija. Pa san ih podsjetila da ne samo šta san dala intervju za Slobodnu nego i da me je slikavalo, ali da to nije obično slikavanje, nego da kad se uslikavaju vako slavne osobe da se to onda zove fotosešn.

Mislila san da sad kad ih obavijestin o tomen fotosešnu da će vajda bar malo bit impresijonirati.
I bome, bila san u pravu.

Uslidija je grupni uzvik oduševljenja, šta nije ni čudo jer su Splićani poznati kako se lako dadu impresijonirat svojin slavnin sugrađaniman:

"Odlično! Sad moreš reć onima u Slobodnoj da ti ostavu bar dvi slike u arhivu, za osmrtnicu kad bude tribalo!"

***

Uvriđeni domaćin uzvraća udarac:


samo malo, samo malo...
u interesu istine!

ka prvo - nemoš bit selebriti u petak a tek u nedilju izlaziš na duplerici!

ka drugo - ja sam se odnosija prema tebi skoro ka prema pravom selebritiju. doša san po tebe, iskrca te isprid kuće, pomoga ti uza skale se popet, ulija ti vino, očistija kuću prije toga, skoro i prozore opra. I sebe isto. Skoro.

ka treće - ček šta san ono tija? ma nema veze

ka četvrto - svi su zaboravili na tvoje predselebriti stanje u trenutku kad san donija manistru

ka peto - manistra mi je bila ludilo

ka šesto - nemoj mi protiv crvenkapice pričat. ona kad digne ruke na sevdah, onda joj se digne malo i veštica, a onda ja guštan

ka sedmo - a vidi i modesti postoji... nju sam baš jedanput spominja, kad je pisala o cirkuc de solei. svaki put se sitin nje kad čujen alegriu (OVO ZANEMARITE, SKRENIJA JE. S TEME op.a.)

ka osmo - crvekapica je skoro bidna zaspala na kauču, al nije mogla od tebe, jer si ti zivkala slobodnu svaki čas pitat jel izaša nediljni broj. jebate, pa di si vidila da dva dana prije štampaju?

ka deveto - deveta zapovijed, šta je donija oni s bradon kaže - Ne svjedoči lažno na bližnjega svojega. znači, ispravak netočnog navoda: nisan ja reka da sam slabije imovinske situacije, nego nikakve imovinske situacije. razlika je u nekoliko kuna, al "slabije" je masu bolje od "nikakve", pa ne bi tija ispast tajkun ovde

ka deseto - zašto se u tekstu nigdi ne spominje kako je manistra bila dobra? a? i sad... lako za manistru, ali zašto niko ne spominje da je cikla bila ludilo, for gas, turbodiesel, ka brale? (uvrijeđeni domaćin E. 12.07.2010. 12:15)


05.07.2010., ponedjeljak

Pokaznon kartom do zahoda

Niki dan smo sidili na Peristilu, moj brat, ja i prijateji, guštajući u lipoj atmosferi i u muziki iz Luxora. Ja i inače cilo lito proveden na Peristilu jer mi nema lipšega mista za sidit i ne činit ništa. Isto misli i moj brat, pa mi tako znamo satima sidit i ne micat se, parimo ka još dvi sfinge uz onu jednu od priko puta.

Image and video hosting by TinyPic

Peristil je posebno zgodan kad ono udre teški zvizdan i kad se ne može disat od žege. Za takve prilike smo razvili specijalne teknike preživljavanja: sidnemo negdi u lad, održavamo samo vitalne životne funkcije i smanjimo otkucaje srca na 30 pa nan srca vako kucaju - Plump. Plump. Plump.

Tako je već godinama i godinama se ništa tu ne minja. Bar smo tako mislili, dok nan nije doša konobar i reka:

- Čuvajte račune od pića, na njima van je kod za uć u zahod.

Brale i ja se zbleznili.

- Na računima nan je šta?? – neinformirano će moj brat.
- Kod. Kod za upad u zahod – ravnodušno će konobar, ka da je to najnormalnija stvar na svitu, imat nekakvi kod za ić popišat se.

Otiša konobar, a mi zabezeknuto stali proučavat račun. Je, stvarno. Na dnu računa lipo piše: KOD ZA TOILET – 943520.
Prvo šta san svatila bilo je to da više niko , ko nije popija piće, neće moć obavjat potribu u Luxora. Drugo šta san svatila, bilo je to da ja više ništa ne svaćan.

Image and video hosting by TinyPic

U ekipi se razvila živa diskusija.
Da je li isti kod važi i za malu i za veliku potribu? Ili će se za veliku potribu morat popit malo ka više? I, je li pošteno da mi, građani Splita, imamo isti tretman na Peristilu ka i turisti? Moremo li mi, koji na Peristil godinama dolazimo i koji smo tu ostavili i mladost i puno novaca, imat kakvi popust za obavjanje potribe?
- Je - kaže brat- a kako će konobari znat jesil' ti iz Splita il' nisi?
- Pa lipo – otpovrne neko – pokažeš čoviku osobnu, ili još boje, pokaznu kartu. Mogli bi naprimjer u gradu uvest jednu jedinstvenu pokaznu, sa kojon će se Splićani moć vozat autobusiman i ić u zahod na Peristilu. Nešto ka oni OIB, samo šta bi se ovo zvalo PIP.
- PIP?
- E, Prijevoz i Potriba.

Image and video hosting by TinyPic

Dok su oni tako raspravjali o najnovijem čudu pod Marjanom, meni nije da vrag mira, tila san vidit kako taj kod za zahod funkcijonira. Uzmen jedan račun da ću se uputit, kad mi ekipa složila paniku.
Da neka ne uziman oni račun di nan je velika cifra, ako iden samo pišat, jer šta ako nekog uvati velika potriba a ja in potrošin veliki račun na malu potribu.

Aj, zgrabin ja račun sa malon cifron i eto me isprid vrata od zahoda. Malo san bila pripadnuta, s tin kodoviman nikad ne znaš di ih metnit. Uvatin kvaku, ne može. Vrtin oni račun u ruci, gledan po onin vratima, ne bi li otkrila šta napravit s kodon i s računon. Onda kraj vrata na zidu ugledan ka neku kutijicu. Ha, pomislin, sigurno triba malo zamavat isprid te kutije, ka ono u dućaniman kad blagajnice malo provuku račun sa kodon priko nečega.
Namistin ja račun negdi otprilike u visini kutije, i uvatin mavat.
Ništa.
Kvragu. Možda iman krivi kod. Možda je moj kod u stvari za veliku potribu, a meni je do male. Samo, kako vrata znaju koja je meni potriba u pitanju? A možda triba račun ka prislonit uz kutiju? To je sigurno to! Prilipin račun uz kutiju i malo upren.
Ništa.
U to naiša jedan konobar, i ja ga, cila smetena, priupitan da kako se ulazi u zahod.

- Vidite ove botune na ovoj kutijici?
- Vidin – smrknuto ću ja.
- E, to su van brojevi. Utipkajte brojeve koda, i to van je to.

Otiša on, ja drhtavin prstiman utipkan kod, a vrata počnu zujat ka ono u portunima kad ti neko otvara priko parlafona, pa san od straja da ne zakasnin svon snagon uprla u vrata i uletila u zahod bisna ka da božemiprosti provaljujen u Kerumov dućan.

Kad san se vratila ekipi, počela san beštimat i spominjat sve po spisku i Luxoru, i Peristilu, i gradu, i novin tehnologijaman, i konobariman i turistiman i bila san tako jidna da me je brat odma pita da oću li šta popit.

- Neću, više mi se ne piša! – odgovorila san bisno.

Na to me je iša umirit jer je vidija da je vrag odnija šalu, pa mi je reka:

- Slušaj, takva su ti vrimena, sve se minja, ne moraš za to pinit.
- Kakva vrimena? Oćeduli oni da mi u ovomen gradu skroz pošenpjamo, a?!? Te tehnobeton na rivi, te Kerum za gradonačelnika, te Mucalo za intendanta, te žičara na Marjanu, te kodovi za u zahod...šta još? A? Šta još??
- Ajde bogati, šta si se sad gradonačelnika i intendanta uvatila, kakve oni veze imaju sa cilon ovon situacijon? Svaki grad ima gradonačelnika i intendanta, pa tako i Split! To je, kako da rečen, svakon gradu potriba!
- Ma jel?? Oni su nan potriba? Kakva potriba bogati?
- Velika! E!




Laste mu ne dolaze (Pismo anđelu)

Kad mog dječaka uhvati ta astma, osjećam se ...razoreno, bespomoćno, ali najviše od svega, usamljeno.
Astma počinje uvijek nekako iz čista mira, ne možeš je predvidjeti, ni kontrolirati. Može sve završiti sa laganim, benignim napadom kašlja, a može se završiti i tako da u tri sata ujutro uspaničeno zovem taksi i vodim ga na Hitnu pomoć.

Ta neizvjesnost oko razvoja stvari, a uvijek krene noću, stvara mi najužasniju moguću tjeskobu, potpomognutu osjećajem te neke usamljenosti. Usamljenost u smislu da bi u tim noćima kada od straha ne smijem zaspati, jako htjela imati nekog tko bi mi rekao "Ne brini, bit će sve u redu".

Ali nemam tog nekog, pa pišem tebi anđele.

Danas sam morala trčati po lijek, onaj lijek koji smiruje akutne napade astme. Inače ga uvijek imam u frižideru, ali ovaj put sam nekako propustila na vrijeme nabaviti novu zalihu.

Trk na autobus, ulijećem u apoteku, jedinu dežurnu u gradu, već je noć. Postavljam apotekarici pitanja na koja znam odgovor, ali u takvim trenucima imam jaku potrebu čuti neki siguran glas, neki glas koji će biti moj posuđeni glas utjehe.

Opskrbljena spasonosnim lijekom, trčim opet na autobusnu stanicu.

Ljudi prolaze kraj mene, sjedim na klupi, potpuno nezainteresirana za vlastiti izgled i pojavu. Pogledi prolaznika me sjete da se nisam ni počešljala kad sam izjurila iz kuće.

Nije mi stalo kako izgledam kada dječak kašlje. To je tako.

Ulazim u autobus, smjestim se na kraj, nekako tupa i prazna.

A onda začujem.

"Gooodineee prolaze laaasteee mi ne doolaaazeeee"

Muški glas, polupijan, očajan i tužan.

Nastavlja.

"Nikom na svijeeetuuu kaooo meni nijeee, lijuuu mi hlaaadneee novembaarskeee kišeee, a tii ne pitaaaš, kaaa kooooo mii jeeeeeeee..."

Ljudi se osvrću. Hihoću se. Neki se smiju na sav glas. Pogledavaju se zabavljeno i gurkaju.

Nisam se osvrnula. Bila sam zatečena zvukom čiste egzistencijalne, životne tuge i nesreće koja je izbijala iz njegovog naoko nesuvislog, pijanog urlanja.

Ljudi su se smijali, a ja sam nekako osjetila da su njemu, tom čovjeku, cijeli život lile hladne novembarske kiše. To nije bilo pijano pjevanje, nego krik, krik i bijes upućen nebu.

Kad naletim na takve ljude, uvijek dobijem taj neki poriv da ih zagrlim. Na trenutak mi bi smiješno. Zamislila sam se kako grlim pijanog neznanca u autobusu naočigled zaprepaštenih putnika i ponavljam mu "Ne plači, doći će laste, doći će...", a on meni zauzvrat "Ne brini, bit će sve u redu..."

" A tiii ne pitaaaš kako mi jeeeeeeeee...." - odzvanjalo je autobusom.

I svemirom.

Nije on pjevao ženi nekoj, nego Bogu.

Sva nesreća ovoga svijeta skupila se u tom čovjeku kojem se smijao cijeli autobus.

Sva nesreća ovog svijeta.




Ma-te-ma-ti-ka, ljuta si ko paprika

Sićan se kako smo ovo pivali kad smo bili dica - ma-te-ma-ti-ka, ljuta si ko paprika....

S razlogom, naravno, matematika je oduvik bila bauk mnogima, a meni je bila životna trauma. Doslovno.

Čitam sad kod Pere u šaci jako zanimljiv post koji me podsjetija na moje probleme sa matematikom tijekom cilog školovanja. A počelo je naoko bezazleno:

Učiteljica je na školskoj tabli napisala: 2 + 2 = 4. Đaci su uredno prepisali to u svoje bilježnice, slušajući objašnjenja učiteljice, a ja sam ostala zamišljeno buljeći u ono napisano na tabli. Upala san u teška promišljanja, a moj tok misli je izgleda otprilike ovako:

" dva? ko je broj dva nazvao baš broj dva? ko je uopće izmislio brojanje? i zašto se to naziva brojkom? i ko je prvi pomislio da se išta na svijetu treba brojati? i kako ja mogu znat da je to baš to? možda broj dva i nije broj dva, nego vrijedi više? možda je to u stvari broj 14? i ko je izmislija taj plus? i zašto ja moran to 2 + 2 = 4 prihvatit ka zdravo za gotovo? ko mi garantira da je to točno? i da sad dođe neko i izjavi da je 2 + 2 = 7, zašto bi taj bija manje u pravu? 2 + 2 je jednako 4 samo zato šta smo svi odlučili virovat u to, kako mi se čini? "

Dok san ja mozgala o porijeklu misli o matematici, ostali učenici su sa učiteljicom već bili stigli do 5 + 5 = 10. Nisam ih taj sat više uspila stić, i nisan ih stigla nikad više. Ostala sam na onoj mojoj prvotnoj dilemi, i od tada pa do dana današnjeg mene su brojevi samo bacali u stanje teških filozofskih kontemplacija.

Ono šta ne razumin je to kako mogu naprimjer naučit strani jezik u najviše tri miseca, i kako sam mogla doć do toga da ne znan zbojit dva i dva, a istovremeno govorim nekoliko stranih jezika? (ne znan točno koliko hehe)

Ljudi su me puno puta pokušavali motivirat na to da se uhvatim u koštac s matematikom koristeći prijeteću tvrdnju: "Bez matematike se NE-MO-ŽE!" Mene je ta tvrdnja bacala u očaj. Eto, tu je nešto bez čega se ne-mo-že, a ja sam izgleda ta koja će morati dokazati suprotno.

I jesam.

Koristila sam se raznim trikovima i metodama za nekako proživit svoj vijek bez brojeva i brojanja.

Nije bilo lako, priznajen. Ka prvo, moj mozak automatski odbacuje svaku informaciju koja je izražena brojkama. Posljedica toga je :

- ne pamtim datume rođendana dragih ljudi
- nikada ne znam koliko imam: kuna u novčaniku, kuna na tekućem računu, godina (hehe, pogotovo otkad sam prešla četrdesetu)
- nikada ne znam koliko sam platila nešto što sam kupila
- slovim ka manijačno zaljubljena u moj grad, ali ne mogu nikako zapamtit koliko taj moj voljeni grad ima stanovnika
- ne slavim blog-jubileje jer nemam blage veze koliko sam postova objavila, a kad u editoru i ugledam tu informaciju, zaboravim je već slijedeće sekunde


Znate one ženske datume koji su jako važni svakoj ženi da bi znale kad se mogu sigurno bavit onin stvarima, ili da bi znale kad su točno ostale trudne?
E, ja to doslovno nikad nisan znala niti uspila zapamtit.
Na prvom pregledu u trudnoći sam bubnila neki izmišljeni datum jer me bilo sram priznat doktoru da nemam pojma kad sam zadnji put ovo, i kad sam zadnji put ono...pa je naravno, datum utvrđen kao datum kad bi se moje dite tribalo rodit u stvari bija netočan. Pa se onda dite nije tilo rodit na taj datum, i svi su mislili da sam "prebacila", a ja sam znala da nisan prebacila nego podbacila. U BROJANJU.

Što se tiče kuna u novčaniku, napreciznije šta san uspila postić je ovaj rezultat: IMA, i NEMA. Drugim ričima, kad u mom novčaniku ima nekih novčanica, onda to znači da kuna IMA, a ako je novčanik skroz prazan, onda to znači da ih NEMA.

Još jedan primjer: moja prijateljica Crvenkapa živi u poprilično visokom neboderu. Bila sam kod nje bezbroj puta, ali svaki put kad opet dolazim, nazovem je i pitam:"Na kojem si ti ono katu, a?" To već graniči s idiotizmom, znan. Crvenkapa mi svaki put strpljivo odgovori (ne sićan se tog odgovora, doduše), ali san primjetila da me sve rjeđe poziva kod sebe.
Zadnji put san bila kod nje datuma... No dobro, bija je četvrtak. Neki. zubo


03.07.2010., subota

Cik-cak po Istri

Sve za Istru – natječaj

Ja u stvari mrzin natječaje. Bilo kakve, a pogotovo književne. Sama riječ „natječaj“ izazove u meni onaj osjećaj obaveze pisanja, kao, sad ja to nešto moram napisati, a čim ja nešto, a pogotovo pisati, moram, automatski zablokiran. Jedanput mi je tako bilo dojavljeno za neki natječaj u Crnoj Gori di je nagrada bila novčana, i to mašala novčana, a ja san bila u frci s lovom (kako originalno), i odlučila san pokušat.

Sila san isprid konpjutera mrtva ozbijna, riješena da svima dokažen kako se čovik pisanjem ipak može obogatit, i ostala tako narednih tri-četri sata, obamrla od same pomisli na natječaj, buljeći sa potpunim neshvaćanjem u prazni wordov dokument na ekranu isprid sebe, ne napisavši niti slovca.

Ja to jednostavno ne-mo-gu, mislila san. Isto to san pomislila i u trenutku kad san na blogu.hr ugledala objavljen natječaj za najbolju erotsku priču. Samo san iz puke znatiželje povirila u propozicije natječaja, tek toliko da ustvrdin koju nagradu ću i ovaj put propustit, kadli tamo crno na bilo stoji – „Autor pobjedničke priče i osoba koju izabere ...povesti sa sobom...Istra...3 dana u Vrsaru...u Istri...u Istri...Istri...Istri?!?“

U Istri?!? Ček, jel' mi to pričamo o istoj Istri? O onoj Istri do koje nikad nisan uspila doć, a sanjam o njoj zadnjih dvadesetak godina?? Kvragu, pomislila san, za takvo putovanje spremna san i na najveće žrtve, pa čak eto i na sudjelovanje na nekakvom natječaju!

Image and video hosting by TinyPic

I tako, misec dana nakon toga, čudo se dogodilo, moja priča je bila pobjednička, i ja se, nakon nekoliko dana nevjerice i totalne euforije zaputim u Istru u pratnji moje kolegice sa bloga, Danice Čvorović. Vožnja od šest, sedam sati u poširokom mercedesu njenoga čače je bila čisti adrenalin. Goreg dvojca na putu hrvatske ceste odavno ne vidješe.

Ja san bila poluluda od sriće i treme pri pomisli na književnu večer u sklopu Casanova festivala, na kojoj ću biti predstavljena, a Danica je bila luda od mog ludila. Naime, koliko god san se neizmjerno veselila šta ću napokon vidit Istru, istovremeno san umirala od same pomisli na nastup na toj književnoj večeri.

Image and video hosting by TinyPic

Užasavan se javnih nastupa, i kovala san planove kako nagovorit Danicu da zaminimo identitete pa da na scenu tu večer lipo umisto mene izađe ona. Zeznuta kakva već je, ona je taj prijedlog kategorički odbila. Zbog naše lagane dekoncentriranosti i mojih nesuvislih monologa, dolazilo je do nebrojenih naglih kočenja u vožnji, popraćenih mojin vriskovima i Daničinim smirenim:“Ne brini, Marčelina, ovi ti Merđo ima ABS!“
Ja blage veze nisan imala šta li joj je taj ABS, ali san zahvaljivala bogu šta ga imamo, usput se nadajući da je to nešto legalno.

Image and video hosting by TinyPic

Tuneli, fobije, klaustrofobija i konjuktivitisi

Dan prije puta, probudila san se natečenog desnog oka. Nisan obraćala previše pažnje, nije izgledalo strašno. Popodne istog dana, oteklina na oku je poprimila zabrinjavajuće razmjere. Na hitnoj pomoći, doktor mi kaže:

- Imate konjuktivitis, i to malo teže vrste.
- Šta to znači? – upitan ga sa strepnjom.
- To znači da morate stavljati kapi, mazati kremu, potpuno zatvoriti bolesno oko da ga zaštitite od vjetra i prašine, i nikako ne ulaziti u more.
- A jel' smin putovat?
- Pa, ne bi smjeli.
- Dobro – odgovorin pokorno, a u sebi pomislin, super, ipak ću izbjeć taj nastup! Viša sila! – A, doktore, šta mislite od čega mi je doša taj konjuktivitis?
- Pa..možda ste skloni tome? Jeste li već imali takvih problema prije?
- Sklona san ja mnogim stvarima u životu, doktore, ali konjuktivitisi se nikada nisu uklapali u to kako ja zamišljan hedonizam. Ovo mi je prvi konjuktivitis.
- Eh, onda je moguće da ste pod nekim stresom? Stres to zna izazvati, znate. Imate nekih većih problema trenutno...egzistencijalnih, emotivnih....?
- Još gore od toga – odgovorin mu uz tegobni uzdah – Moran nastupit na jednoj književnoj večeri!

Na to mi je medicinska sestra priko oka stavila gazu i zavoj, uz napomenu da moran bit disciplinirana i ne skidat taj zavoj bar tri dana. Oteturala san iz bolnice izgledajuć' više ka ranjenik s Neretve nego ka netom proglašena pobjednica erotskog natječaja. Potrudila san se bit disciplinirana i stvarno, nisan skidala povez sa oka. Sve do kuće.

Potom san nazvala svekolike prijatelje i rodbinu i obavijestila ih da iman konjuktivitis i da ne mogu putovat u Vrsar. Na to san bila temeljito ismijana jer su prozreli moj jeftini pokušaj izvlačenja od nastupanja pomoću običnog, bezveznog konjuktivitisa. Počeh se pakirati, nije mi bilo druge.

Image and video hosting by TinyPic

Pošto mi je taj pokušaj izbjegavanja književne večeri i nastupa neslavno propa, vozeći se sa Danicom u merđi prema Istri, računala san još i na brojne tunele na tom dugom putu. Zamišljala san da se naprimjer neki od tih tunela može iznenada urušiti i tako me spasiti od nastupa. Ali naravno, nesreće se nikad ne događaju kad čoviku tribaju.

Najduži tunel kroz koji smo morale proć, onaj kroz Učku, bija mi je zadnja nada. I inače malo klaustrofobična, u tunelima uvik osjećan nelagodu, a tunel kroz Učku mi se činija dovoljno dug i obećava je neku kvalitetnu frku. U životu nisan prošla kroz ništa duže i bila san uvjerena da , ako ikad i izađemo iz njega, na drugoj strani neće bit Istra nego nekakva ruska stepa.

Vrsar, selektor Pero, književna večer, televizija


Direktorica festivala, Mariam, hiperaktivna, ljubazna i rijetko draga osoba, dočekala nas je sa širokin osmijehom i objasnila ukratko program događanja. Kad je spomenila treću festivalsku večer, onu moju, ja san se zagrcnila od panike i sa nadom pogledala u selektora Peru.

Ka i svaki pravi selektor, Pero je na lice složija izraz tipa „Ne brini, sve će biti u redu“, i „Možeš ti to“, pa san se malo smirila puna povjerenja u njegovo tako cool držanje iskusnog knjiškog moljca.
Čekajući dakle tu treću večer, Danica i ja smo uživale u smještaju u hotelu odma uz plažu. Suprotno doktorovom naputku, ja san se odma bacila u more, nakon čega je moje konjuktivično oko nateklo još više, i naticalo i naticalo nezaustavljivo i sve brže kako se približavala ona književna večer.

Osim te nevolje, u taj jedan dan ja san uspila izgubit , redom: ključ od sobe, mobitel, sebe, ključ od kuće, naočale. Danica je sve to uredno pronalazila, beštimajući. Istina je da san ja malo izgubljena u prostoru, ali zato iman izvrstan osjećaj za vrime. Drugin ričima, ako naprimjer s nekim dogovorim neki sastanak, taj može bit siguran da ću ja doć u sekundu točno. Jedini je problem šta ću doć na krivo misto.

Image and video hosting by TinyPic

Drugi dan u Vrsaru je proteka uglavnom u mom nastojanju da iz Pere izvučen plan i program mog nastupa, na šta je on lakonski odmahnija rukom i reka:“Ima vrimena, to ćemo razradit večeras“. „Večeras“ je došlo i prošlo, al' ja iz Pere ne izvukoh ništa.

Na kraju večeri, na moje opetovano insistiranje za utvrđivanjem pomnog plana mog nastupa, lakonski je odmahnija rukom i reka:“Ne brini, o tome ćemo sutra za doručkom“.

"Sutra za doručkom“ je, naravno, došlo i prošlo, ja sam tribala nastupat taj dan, navečer, ali na moj pokušaj započinjanja teme, Pero je lakonski odmahnija rukom: „Ne brini, o tome ćemo popodne na brodu“.

Brodski izlet je doša i proša, a na moju histeriju Pero je, pogodite šta? Da, odmahnija rukom i reka:“Ma, opusti se, o tome ćemo večeras prije nastupa.“

Deset minuta (deset!!!!!) prije mog nastupa, ja san bila spremna, na Perino lakonsko odmahivanje rukom, zamahnuti mojom rukom i odalamiti ga u cilju izbacivanja nakupljenog stresa iz sebe.

Međutin prije nego šta san ga uspila tresnit, isprid mene je tresnila kamera hrvatske televizije, neko mi je gurnija mikrofon pod nos i nisan se uspila ni snać a već san uspila dat najblesaviji intervju ikad viđen na hrvatskoj dalekovidnici, još od stoljeća sedmog. Nakon toga mi je puka film, moje bolesno oko je bolilo i kuckalo, znojili su mi se dlanovi, niz kičmu su mi prolazili srsi jeze, pa san jednostavno otišla do Perine žene, i ljubazno od nje zatražila dozvolu da premlatin njenog muža, na šta je ona, razumljivo, i očekivano, još ljubaznije odgovorila da imam njenu punu podršku.

Pet minuta prije izlaska na scenu, Pero je uspija nagovorit Davora Š. da samnom pročita moju priču, Danicu je nagovorija da izađe na scenu zajedno s nama, nas dvi smo izšokirane odradile sve šta je tribalo, a bile smo u takvom stanju traume da se nismo uspile ni pristravit kako bog zapovida, i dok si reka keks večer je završila.

Image and video hosting by TinyPic


Istarska koza

Na dan odlaska iz Vrsara, Danica je samouvjereno izjavila da će povratak bit lak i da trebamo samo pravilno uvatit pravac za Rijeku po izlasku iz Vrsara.

Kad sam na jednom putokazu ugledala obavijest: RIJEKA 50 km, odahnila sam s olakšanjem.

Međutin, nedugo nakon toga na slijedećem putokazu je pisalo : RIJEKA 70 km.

Svatile smo da nešto nije u redu pa smo se potrudile koncentrirat na znakove, i ubrzo je na jednom pisalo: RIJEKA 60 km.

Opustile smo se i razdragano čavrljale o prilipoj Istri, o predragom selektoru Peri uz kojeg i najteže misije postaju...još teže, kadli na novom putokazu ugledasmo: RIJEKA 80 km.

Šta ima veze, pomislila san, ili se Rijeka miče, ili Danica vozi cik-cak.
Dobro, ovakvom tehnikom vjerojatno ćemo dočekat Božić zametene na nekoj istarskoj cesti, ali mene ionako nakon preživljene književne večeri više ništa u životu neće moć ni zabrinit ni pristravit. Osim toga, moje oko je nekim čudom, odma nakon nastupa počelo ozdravljivat, pa me veselila pomisao da više neću izgledat ka Minotaur.

Prepričavala san sve ove dogodovštine mome prijateju u Splitu kad san ga se napokon dočepala (ne prijateja, nego Splita), onome istom prijateju koji je bija glavni lik moje pobjedničke priče, a on je na sve to samo zaključija:

- Mislin da si tribala ostat u Istri.
- A? A zašto, molin te lipo?
- Zato šta mislin da Istrijanima na onome njihovom grbu baš fali još jedna koza!

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>