marchelina
25.04.2010., nedjelja
Čekajući ljeto
 Brat i ja i njegov Mali Dječak i njegova Srednja Djevojčica na skalini isprid Luxora čekamo ljeto u kasno popodne u vremenskom raskoraku sa turistima oni šeću svoje ljetne majice i šeširiće izranjaju iz Podruma znatiželjnih lica a Dioklecijan se smješka sakriven iza svojih prozora iza svojih stoljeća poala brale kaže sam sebi dvor mi je prepun sretnih lutalica. Mali Dječak trčkara Peristil je njegova ploča Svijeta kornjača pod njegovim nogama migolji umorna a sretna što na leđima nosi sve šetače, ljetne majice šeširiće i trčkarajuće dječake Peristila. Srednja Djevojčica glave zabačene unazad škilji pogledom se uspentrala na vrh svetoga Duje kampanela. Zabacim i ja glavu ostajemo tako dugo jako dugo nebo iznad Duje je tako mirno, lijeno, fjakasto i sneno više nam se ne da vratiti pogled na ništa što nije tako... veličanstveno. |
23.04.2010., petak
Svjetski Dan knjige - Jeste li i vi odgađali zadnju stranicu?
|
Jučer mi je svratila nećakinja, nazvat ćemo je Ana. Ide u prvi razred srednje škole, kreativna je i hipersenzibilna. Ja sam njena osoba od povjerenja, i svaki put kad se u njenom mladom životu pojavi problem, dođe se meni izjadati. Njene tuge su nekako dražesne, i često me podsjete na mene u njenim godinama.... U svakom slučaju, Ana je osjetljivo stvorenje koje vibrira na sve poticaje iz svoje okoline, potpuno okrenuta drugim ljudima, vječno zaokupljena njihovim ponašanjima, riječima i djelima. I strastveni je čitač. Kada je izašao sedmi dio Harryja Pottera, ona je već mjesec dana prije objavljivanja hrvatskog izdanja počela govoriti mami da joj ga treba kupiti. Bila je nestrpljiva, kao da joj život ovisi o tome hoće li među prvima pročitati zadnje dogodovštine Harryja i družine. Njena mama je brzo shvatila da je ta knjiga sredstvo kojim će moći Anu motivirati da naprimjer popravi ocjene u školi. U stilu "Ok, kupit ću ti tu knjigu, ali prije moraš ispraviti onu trojku iz matematike..." Ana je svojski prionula i taj mjesec prije objavljivanja knjige, postala takorekuć savršena tinejđerica. Ocjene u školi su naglo postale više nego solidne, njena soba je uredno pospremana svaki dan, revno je pomagala u svim kućanskim poslovima...i, trud se isplatio! Dan kad je knjiga pristigla u splitske knjižare, ona ju je i dobila! Nitko sretniji od nje! Bacila se gladno na čitanje....zatvorila u svoju sobu, isključila mobitel...zaronila...kako je gutala stranice, tako ju je počela hvatati tuga, naime, nije mogla podnijeti pomisao da knjiga ima KRAJ, i da bi ga što više odgodila, usporila je čitanje, prisiljavala se ostaviti knjigu nakon svake stranice....ali eto, takve su vam knjige, koliko god sporo i ekonomično ih mi čitali, na kraju ipak i uvijek bivaju pročitane. Negdje desetak stranica prije kraja, Ana je nešto gadno zabrljala u školi, i mama i tata odluče upotrijebiti krajnje sredstvo....oduzmu joj knjigu! Međutim, malko su podcijenili njenu strast, jer je Ana momentalno našla rješenje. Otišla je do svoje prijateljice koja je knjigu pročitala bez ikakvog oduživanja, i posudila je od nje. Donijela ju je kući, i sakrila ispod jastuka. Po cijeli dan se držala kao tužna žrtva okrutne kazne, a navečer bi se uvukla u krevet, i, kao da radi neku najslađu zabranjenu stvar na svijetu, nastavljala čitati, sporo, uživajući u svakom slovu i zarezu, sad duplo sretna, i omamljena svojom prevarom... Potom je došao dan kad je došla do predzadnje stranice. Kako mi je rekla, najtužniji dan u njenom životu. Zaustavila se, i odlučila do krajnjih granica izdržljivosti odgoditi čitanje ZADNJE stranice... E, tu sad uskače novi lik. Ana, naime, ima sestru. Recimo da se zove Nika. Nika ide u peti razred osnovne škole, i sušta je suprotnost svojoj sestri. Ne voli tihi svijet knjiga, hiperaktivno živi stvarni život, ne ovisi previše o ljudima oko sebe....recimo da je Ana kao neka duboka, tamna voda jezera, a Nika je razigrani, znatiželjni i nemirni vjetrić koji pirka kako mu se prohtije. Nika se ne vezuje previše uz ljude oko sebe, zanimaju je utoliko koliko joj mogu biti zabavni, ne zaustavlja se, samo prolazi i juri ne osvrćući se. Ona je, dakle, skužila Aninu prevaru, a u međuvremenu je Ana i sama priznala roditeljima da je nabavila knjigu, i dala im do znanja da nema te kazne koja će je spriječiti da nastavi sa čitanjem. Mogu je zatvoriti u kuću doživotno, poslati u samostan, baciti u okove, uskratiti joj hranu i vodu...roditelji su bili impresionirani, i predali se. Pogotovo su bili fascinirani činjenicom da Ana već danima odgađa čitanje te ZADNJE stranice. Cijela kuća je treperila u laganom iščekivanju, napetost se osjećala u zraku, cvijeće je tiše raslo, pas je diskretnije lajao, mama je nastojala praviti manje buke perući posuđe, tata je stišavao televiziju.... Nika, koja je odmah po svom rođenju zaključila da ovaj svijet ne vrijedi življenja ako se ne okreće oko nje, nije mogla više podnositi sveopću koncentriranost na Anu, i odlučila je prekinuti opću psihozu. Jedno jutro, dok je Ana bila u školi, otišla je u njenu sobu, uzela knjigu, i pročitala tu famoznu zadnju stranicu. Navečer, kad su svi bili na okupu, za večerom, izjavi:"Ana, pročitala sam tvoju glupu zadnju stranicu, i sad ću vam je svima prepričati!" Ana je prvo mislila da se Nika šali. Dobro, okrutno šali, ali šali. I nije reagirala, iz ponosa. Nika je međutim, sa svojom pozom pobjednice i kraljice, otvorila usta, i u tri rečenice prepričala kraj knjige. Samo tako. Bez drame, bez uvoda, čak i bez zloće. Njoj je to bila samo još jedna vesela igra, smicalica za stariju seku, i sredstvo (s) vraćanja zabludjele pozornosti ukućana na ono što i treba biti objekt pozornosti svakome tko je iole normalan, tj...na sebe. Kad je završila, veselo je zastala i s očekivanjem gledala u preneraženu publiku. Na njeno veliko čuđenje, nitko nije prasnuo u grohotan smijeh, nisu se lupali po ramenima govoreći kako je to dobro i duhovito izvela...gledala su je tri para osupnutih očiju. A iz jednog smeđeg para tih očiju su počele kliziti suze. Velike, vruće, bolne suze. Ana mi je rekla, prepričavajući mi te događaje, da nikad, ali NIKAD neće sestri oprostiti učinjeno. I da je nikad, ništa u njenom životu nije tako povrijedilo i ranilo. I da se nikad, ali nikad još u životu nije tako razočarala u nikog. Ironija svega je u tome što Nika uopće i ne shvaća okrutnost svog čina. Ostala je pomalo zbunjena, ali je, kako to već kod nje biva, nakon dva-tri sata već i zaboravila na cijeli događaj. Jer se u međuvremenu pojavilo nešto drugo što ju je zabavilo. Jer je ona takva. Ona ne čita, ne suosjeća sa tamo nekakvim izmišljenim likovima, ona je svoj glavni lik u životu, i nije joj jasna drama koju je Ana stvorila oko tamo nekog smotanog kratkovidnog čarobnjaka koji uz to garant ne zna ni voziti skejt...  |
16.04.2010., petak
Ne ispričavan se, nego mi je žaj
|
Kad san ja bila mlada, mislin, mlada san i sad samo me tilo ne prati, najveći gušt je bija obuć na se uske rabatinke. Šta su bile uže, to su bile draže. Kupovalo se uvik rebe za broj manje, poslin čega bi slijedija mukotrpan proces navlačenja istih na sebe. To se izvodilo tako šta bi se rebe, u koje nemoš uć, nekako navukle do, da prostite, negdi po bedara. E, dotle je išlo glatko, ali sad ih je tribalo navuć priko onog dila ženskog tila koji se u Hrvackoj ne smi spominjat. Za one koji nisu u toku pa ne mogu pogodit o kojom se dilu tila radi, samo ću reć da se taj dil nalazi na suprotnoj strani od onog drugog dila ženskog tila koji se isto ne smi spominjat. To je inače dil tila koji svi muški najvolu gledat na plaži, ali se pravu da su na plaži zbog sunčanja. Jerbo ako pokažu da gledaju baš taj dil tila mogli bi se zamirit udrugaman za ženska prava a bome i nekin velikin čunjkama koje isto ne smin spomenit jerbo ka šta narod kaže u velike čunjke je boje ne pačat se. Po tomen ispada da su te velike čunjke u stvari od iste važnosti ka i oni sporni dil tila. Nakon šta bi se dakle uspilo navuć preuske rebe priko, priko… priko tog dila tila kojeg o straja danas više uopće niko ne gleda, tribalo se itnit leđno na posteju i ne disat e da bi se stomak uvuka pa priko tako uvučenoga stomaka zakopčat patent. Kad bi se to uspješno obavilo, čovik bi osta ukočen ležat na posteji. Zato se navlačenje tih reba uvik radilo udvoje, tojest uz asistenciju neke prijatejice ili članova rodbine koji bi te tako ukočenu povukli za ruke i osovili na noge. Moja mater je bidna poluđivala kad bi mene i moje prije vidila u takovin uskin rebama i govorila je da ćemo se razbolit i da će te gaće jeanput puknit na nama. Ka da su rebe Kerum pa će puknit. Gradonačelnik nan je neki dan eto javno puka, nakon šta se, sigurna san, suzdržava koliko god je moga, a nije moga nikad. Njegov istup je zauvik prominija splicki narodni izražaj, jerbo se prije govorilo „puka san ka cvrčak“ a sad, kad neko skroz ispali, reče se „puka je ka Kerum“. To ga razumin, jer ga je oni Marasović izgleda opeta naidija. Međutin, nije baš čovika triba nazvat kretenon isprid ciloga grada. Nije mu to brate lipo. Tim više šta je Marasović pokaza da nije zlopantilo i da čak i vodi brigu o gradonačelnikovon zdravju, pa mu je prijatejski savjetova da se ide ličit. Bez obzira ko je od njih dvojice kriv za ovo neslaganje naravi, mislin da bi se tribali izmirit kad su već oba na važnin funkcijaman i sigurna san da i jedan i drugi u dnu duše intezivno vode računa o interesiman ovoga našega grada. Jedino šta bi moga bit problem pri rečenom mirenju je to šta u Lipoj našoj čovik ne zna kojim ričima se izmirit s nekin kome je učinija nešto nažaj. Recimo Kerum bi se triba možda ispričat Marasoviću. Ali ko zna kako bi se to ispričavanje moglo svatit. Možda bi Kerum ispa priko svake mire pošten i dobar i mekan, a to nije priporučljivi imiđ za nekoga ko triba čvrston rukon vodit grad. Da san na njegovon mistu, ja bi se ipak Marasoviću lipo ispričala. Ako ga ko zbog toga napadne, uvik može reć: „Ma, to se ja nisan ispriča, nego mi je sam žaj zbog onoga šta se desilo.“ Ako more Josipović preformulirat ono šta je reka i mislija, šta ne bi moga i naš gradonačelnik. To je inače i jedna od poznatih seksualnih tehnika a koja se u narodu vodi pod radnin nazivon " činit one stvari a da ti ne uđe". Dobro, malo se to još grezije reče, ali nisan ja toliko ugledna i važna osoba pa da sad tu javno govorin šporke riči. Sve mi se čini da bi nan uskoro mogla i Jadra puknit, nastavu li je vako živcirat. Prvo su jon metnili onu guz..onaj nečedni dil tila na turističku reklamu, a onda pridcidnik države u Bosni reče da se ispričava za nešto sa čimen Hrvatcka , zna se, nema ama baš nikakve veze. Inače, malo san propitivala splicko javno mnijenje taj dan da vidin je li jude snervalo šta nan se važne gradcke face tako prid sviman kontreštaju. Ma, ne samo da ih to nije snervalo, nego su mi svi odreda rekli da se nisu odavno tako lipo ismijali i da ne znaju jel’ ih više nasmijalo kad je Kerum reka da je Marasović kreten, ili kad je Marasović Kerumu priporučija da se ide ličit. Drugin ričima, obojica su jednako zabavili pučanstvo. Površnon promatraču bi se zbog toga moglo pričinit da su njih dvojica onda u stvari – isti. A više je nego očito da nisu. Jedan ima ricavu kosu, a drugi lišu. OBAVIJEST: PORTAL E-ĆAKULE ĆE NEKOLIKO DANA BITI U REKONSTRUKCIJI, MOLIM STRPLJENJE :) |
09.04.2010., petak
Kako mi je Danica Čvorović opstruirala anketu
|
Najmije draže na onome mome portalu izmišljat raznorazne ankete, po prinicipu "šta blesavije, to bolje". Međutin kako bi ja tila da moj portal ipak s vrimenom postane ozbiljan, ozbiljniji od mene, prije jedno misec dana san stavila na njega jednu anketu od tomen šta moji sugrađani mislu od našem, božemiprosti, gradonačelniku. Narafski, anketu ne bi postavjala da nisan bila otprilike sto posto sigurna kakvi će rezultati bit. Tako san, sigurna u sebe i u svoje Splićane, u moguće odgovore uvrstila čak i odgovor koji se pozitivno izjašnjava od rečenom gradonačelniku. To da mi se ne bi prigovorilo da nisan dala šansu i onima koji mislu drugačije od mene. Nije prošlo ni pet dana od postavljanja ankete, rezultati su bili baš onakvi kakvi san ja i predvidila da će bit. Dakle na pitanje "Volite li svoga gradonačelnika", 100 posto anketiranih je odgovorilo kako bog zapovida, tj. : "Ko ga je bira neka ga i voli" a nula posto na onaj demokratcki uvršten odgovor: "Volin, bar govori šta misli". Bila san skroz zadovojna svojin sugrađanima dok sutradan ujutro nisan kliknila na anketu i ugledala nevjerojatan rezultat: Čak 2, (slovima: dvojeđavaihodnjalude) anketiranih su odgovorili da volu gradonačelnika jerbo da bar govori šta misli!?! Nisan ni došla sebi od šoka, po ure iza toga, taj broj se popeja na 5, ej, pet judi koji su izjavili da ga volu!?! U narednim danima situacija se samo pogoršavala, postotak anketiranih zajubitih u gradonačelnika je rasta iz minute u minutu, a ja san po kući razbijala namještaj i pijate od bisa! Ma kako je moguće?? Je li san ili java ili mi je u portal uša crni đava?? Taman tih dana san dogovarala kavu sa Danicom Čvorović i jedva san čekala da joj se izjadan i da mi ona svojin logičkin mozgon objasni nevjerojatna događanja u anketi na momen portalu. Čim smo se našle, ja joj počnen kukat i pričat o momen jadu, kadli u jednomen momentu uočin da se ona nekako razgaljeno smješka. Nakon šta san je raznoraznin ucjenama i prijetnjama natirala da progovori, priznala mi je da su, ako ne svi, a ono barem većina pozitivnih odgovora od voljenju gradonačelnika potekli - od nje!!!! Naime, tila mi se osvetit šta san jeanput ovdi na blogu objavila kako je njenomen momku za one stvari dovoljno 5 minuta. A nisan ništa izmislila, ona sama je to bila izjavila isprid mene i Crvenkape kad smo ono bile kod njih za Božić. Crvenkapa, koja se zadnji put bavila tin stvarima tamo negdi u vrime Mediteranskih igara u Splitu, samo je sa čežnjon u glasu promrmljala da se njoj to čini ka dobro prolazno vrime. U svakon slučaju, Danica je rekla da san i njoj i momku prouzročila dušovne boli sa tim tekstom i da je od tada samo čekala. I dočekala. Pa kad san ja objavila onu anketu, prvo je sama kliknila na voljenje gradonačelnika. Od doma. Pošto se ne more sa iste IP adrese dva puta glasat, drugi glas je dala sa konpjutora na poslu. Onda je nagovorila momka da i on učini isto, od doma i sa posla. Onda je nagovorila mater i čaču da naprave isto. Onda sve prijateje od momka, pa sestru i prijateje od sestre. Onda je zvala rodbinu na Novon Zelandu i motivirala po 'rvacke dijaspore da glasa ZA. Onda je biće dojavila i samomen gradonačelniku za pokrenutu akciju, pa je on, sudeći po rezultatiman, glasa isto da sebe voli i to sa konpjutora od doma, pa sa onog iz gradckog poglavarstva, i onog šta mu je na jahti. Onda je biće javija Svaguši i svima u Hajduka. U roku od misec dana rezultat ankete je bija više nego povoljan za njega, a ja san bila pala u depresiju od koje se neću oporavit do sljedećih izbora. Cilo to vrime Danica je odala okolo i ludo se zabavjala podmićujući jude i nagovarajući ih na nelegalne radnje, sve to samo da bi mene dotukla. I sve to zbog seksa. Neka, neka. Smišljan ja novu anketu. Pitanje će bit "Kliko vam najduže traju one stvari". Mogući odgovori će bit: 1. Duže nego Čvorovićki i momku 2. Kraće nego Čvorovićki i momku Baš me zanima kakoš ovo opstruirat! |
04.04.2010., nedjelja
Hallelujah
|
Uskršnja -1 A lipo li je kad su blagdani. Probudiš se, odma kroz prozor ugledaš sunce, nema buke, promet je slab i nikakav, sve je nekako svečano, tiho i mirno. Onda se onako lino rastežeš po ure još po posteji. Promisliš kako su blagdani skroz dobra stvar. Jer ne moraš ić na posal. Ne radiš. Onda te to siti da ne rade ni drugi. Naprimjer dućani. Onda se sitiš da se jučer nisi sitija da je danas Uskrs i da dućani neće radit. Drugin ričima, svatiš da u kući nemaš ni kruva, ni mlika, ni, šta je najgore, duvana. Skačeš iz posteje i grintaš i bogohuliš i beštimaš sve po spisku i sebi i blagdanima i dućanima. Sve tako beštimajući nabacam na sebe nekakvu odjeću i navrat nanos uskačem u prvi autobus do grada. Negdi nešto MORA bit otvoreno, majkumu. Dok uzaludno po šesti put obilazim centar, kontenpliram o tome kako bi morali postojat i dućani za nevjernike, koji rade na vjerske blagdane. Putem, tila ne tila, uočavam Splićane, one starije dobi. Djeluju tako smireno. Obukli su najbolja odijela. Sredili se. Idu mi na živce. Kako mogu bit tako vedri dok neko po gradu očajnički traži otvoreni dućan za kupit kruv. I duvan. Kako mogu bit tako ravnodušni na tuđu nesriću? I to su mi neki vjernici?? Bisna sam ka pas. Ulazim u Marmontovu. Vidim veliku grupu ljudi okupljenu oko nečega. Približim se znatiželjno. Na maloj stoličici sidi neki čovik, momak, svira violinu. Svira tako da ti se naježure sve dlačice na tilu. Zastanem na trenutak impresionirana. Impresionirana njegovim sviranjem, ali još više brojem ljudi koji su se skupili oko njega. Na licima im vidim ushit i divljenje. Dvoje, troje dičice pleše, onako kako dica plešu, u totalno pogrešnom ritmu ali sa takvim prirodnim veseljem i radošću da ti izmame osmijeh i čežnju. Zapitaš se di je, i kad tačno, nestalo tvoje vlastito doba nevinosti. Dođe ti da zaplešeš s njima. Al' se onda zaustaviš. Ti si odrasli čovik i ne plešeš po ulici. Uostalom, pomislim, nisam tu da se veselin uličnim sviračima i dici nego da buden živčana i da tražim otvoreni dućan. Trafiku. Nešto. Kraj Prime odlučim sist u autobus i vratit se doma bez kruva i bez duvana i tako mi Bog pomogao. Isprid Prime parkirani taxiji. Prolazim kraj njih namrštena . Iz jednog taxija čujem muziku. Vozač, od svojih šta ja znam...35 godina otprilike, razvalija se na sjedištu, glave zabačene unazad, na očima sunčane naočale. Taman kad sam mu se skroz približila, on pojača muziku. Pa se opet baci onako opušteno unazad na sjedište. Iz zvučnika me dograbi glas Leonarda Cohena i njegova "Allelujah, Allelujah...." Pogledam okolo. Judi, dica, sunce, ulični svirač, spokojni taksista ljubitelj Leonarda Cohena... Putem do doma, u autobusu, smješkam se. Hvala Bogu na mojoj neorganiziranosti. Da kojim slučajem nisam jučer zaboravila da je danas Uskrs , ne bi me niko natira da u 11h na blagdan izletim iz kuće i dođem u grad. Ne bi vidila ništa od svega ovoga. Čudni su putevi gospodnji.... Hallelujah. |