marchelina

23.02.2010., utorak

kako može...


19.02.2010., petak

Žena zlatnih ruku

Nije lako činit životne izbore. Čovik nikad nije siguran oće li pogrišit, i naknadno žalit šta nije izabra nešto drugo. Međutin, kad san ja u pitanju, takvih dilema nema, jer iman istančani dar za učinit pravi izbor, tojest, šta god i kako god izaberen, zajeben stvar.

Krenilo je to još sa izboron srednje škole. Potpuno netalentirana i uvik blago osupnuta, da ne rečen autistična prid svime šta ima veze sa ciframa , brojevima i matematikon, upisala san se u srednju ekonomsku, di su se najmanje tri predmeta temeljila na čistom računanju i baratanju brojkama: opća matematika, privredna matematika, i statistika.

Jedanput san ispisala dva ipo lista kontrolnog iz te ka privredne matematike, sa nijednin tačnin rezultatom od mogućih dvajspet. Profesorica je bila tako fascinirana mojon blentavošću da mi je dala dva, samo da prođen i da oden ća. Vajda je, kalkulirajući, a ko će znat kalkulirat ako ne profa iz matematike, zakjučila da ja sa svojin kategoričkin neznanjem matematike mogu nanit puno manje štete široj društvenoj zajednici nego njenim živcima i njihovoj školi općenito.

Druga stvar za koju san izrazito netalentirana je baratanje sa novcima. Pa je bilo logično da moj prvi izabrani posal nakon mature bude posal mjenjača valute na mjenjačnici jednog lokalnog, povećeg hotela, sa prometon mjenjačnice od pet ijada šesto dvadest osan neznan čega, dnevno. Lipo su me smistili na recepciju, dali mi neku knjigu u kojon je pisalo koje se valute nikako, ali baš nikako ne smiju minjat, i prepustili me sudbini. Nekako san ja to izvodila čak i dobro, dok jedan dan u hotel nije upala grupa od pedeset američkih turista koji su odma sa vrata onako čoporativno nagrnili minjat novce, nestrpjivi da potrošu svoje dolare.

Oblija me ladni znoj čin san ih vidila, a još kad su mi počeli nestrpjivo podvikivat hari ap hari ap gad demid!!!, ja san od straja prominila sve šta su mi dali da in minjan. Između ostalog, i veću količinu potpuno nekonvertibilnih novčanica koje su meni izgledale ka dolari, isto su tako šuštale i zelenile se. Tipa koji mi je uvalija te novčanice je milicija ganjala sve do ondašnje jugoslavenske granice, i, na sriću hotela, mene i svih mojih potomaka, uspila ga uvatit.

Nakon toga slučaja odlučila san se ostavit zahtjevnih intelektualnih poslova pa san za moje sljedeće radno misto izabrala radit na normu u pokojnoj Jugoplastiki. Radno vrime je počinjalo u šest, a ja san se morala dignit u pet da bi stigla na vrime. Onda bi tako sva krmeljava zauzela misto uz neku traku na kojoj su se vozile patike. Moj zadatak je bija da na svaki đon od patike prilipin neko lipilo.Znan da van zvuči krajnje jednostavno, međutin, problem je u tomen šta ta traka ide malo prebrzo za moj prirodni ustroj.

Ja san naime spora vrsta sisavaca, sve šta radin, radin polako jer volin puno razmišjat, a nemoš puno mislit i brzo radit istovrimeno. Tojest, znan da neki judi to mogu, ali poslin se žalu da su pod streson, a ja se ne sićan da san ikada u životu doživila taj stres. Ne samo dakle da je ta traka bila prebrza za mene, nego se meni činilo da je, kako radno vrime odmiče, sve brža i brža, ijako su me kolege uvjeravale da je to nemoguće.

Taj nesklad između moje i brzine trake je rezultira time da san jedan dan polipila tri-četri patike zajedno plus špigete šta su mi se zamotale oko prstiju pa me traka počela vuć a ja rušit sve prid sobon dok su kolege u panici bižale sa svojih radnih mista. Izazvala san zastoj u proizvodnji od kojeg se Jugoplastika nije nikad oporavila a ne bi me čudilo i da je taj moj incident izazva, lančanon reakcijon, i propast cile bivše Jugoslavije. Mogla bi slobodno od hrvacke države tražit neki orden od onih Danica i Marica i kako se sve ne zovu, a možda bi mogla užicat i boračku penziju, samo ne da mi se petjat sa papiriman. Kako san spretna izazvala bi kolaps i državne administracije pa bi me još proglasilo neprijatejen nove države baš usrid mojih nastojanja da dokažen kolike su moje zasluge u stvaranju te iste države.

Poslin ovoga malog incidenta u proizvodnji zakjučila san da bi se sigurno bolje snašla u turističko-ugostitejskin djelatnostima, pa san se zaposlila ka kuhinjska blagajnica u jednomen turističkom centru na otoku Šolti. Posal kuhinjske blagajnice je bija da sidi za nekin stolićem tačno između kužine i restorana, i da kontrolira koliko hrane konobari iznose na svojim kolicima, drugin ričima slaže li se količina hrane na kolicima sa narudžbama. Ili tako nešto. Ima više od dvadeset godina da san radila taj posal, i još uvik mi nije jasno šta san to u stvari tribala kontrolirat.

To me nije spriječilo da mrtva ozbijna i profesionalnog stava zasidnen za taj stolić i zaustavin samouvjereno prvog konobara i njegova kolica. On je na njima voza nekakve šnicele, salatu i pomfrit. Pomfrit je izgleda božanstveno, sav onako tradicijonalno restorantski hrskav, narančast i kancerogen. Nisan mogla odolit, pa san zgrabila par masnih divotica među prste, zagrizla, i zadovoljno mumljajući konobaru dala znak da, šta se mene tiče, kontrolu je odlično proša.

Konobari su brzo svatili da imaju konobar-friendly kuhinjsku blagajnicu u kužini, pa su počeli masovno potkradat firmu podmićujući me sa pomfrijon i ostalin delicijaman. Cilo lito niko nije otkrija rad naše zločinačke organizacije i ja san na kraju sezone , sva rumena i nekoliko kila deblja nego na početku, ponosno skupila radnu knjižicu i uputila se u traženje sljedećeg mogućeg posla kojeg ću obavjat na najgori mogući način na opće veselje radnih kolega i ostalog svekolikog radničkog življa bivše države.....


Nastavja se. (Ako ne zaboravin da san nešto započela)

Žena zlatnih ruku

Nije lako činit životne izbore. Čovik nikad nije siguran oće li pogrišit, i naknadno žalit šta nije izabra nešto drugo. Međutin, kad san ja u pitanju, takvih dilema nema, jer iman istančani dar za učinit pravi izbor, tojest, šta god i kako god izaberen, zajeben stvar.

Krenilo je to još sa izboron srednje škole. Potpuno netalentirana i uvik blago osupnuta, da ne rečen autistična prid svime šta ima veze sa ciframa , brojevima i matematikon, upisala san se u srednju ekonomsku, di su se najmanje tri predmeta temeljila na čistom računanju i baratanju brojkama: opća matematika, privredna matematika, i statistika.

Jedanput san ispisala dva ipo lista kontrolnog iz te ka privredne matematike, sa nijednin tačnin rezultatom od mogućih dvajspet. Profesorica je bila tako fascinirana mojon blentavošću da mi je dala dva, samo da prođen i da oden ća. Vajda je, kalkulirajući, a ko će znat kalkulirat ako ne profa iz matematike, zakjučila da ja sa svojin kategoričkin neznanjem matematike mogu nanit puno manje štete široj društvenoj zajednici nego njenim živcima i njihovoj školi općenito.

Druga stvar za koju san izrazito netalentirana je baratanje sa novcima. Pa je bilo logično da moj prvi izabrani posal nakon mature bude posal mjenjača valute na mjenjačnici jednog lokalnog, povećeg hotela, sa prometon mjenjačnice od pet ijada šesto dvadest osan neznan čega, dnevno. Lipo su me smistili na recepciju, dali mi neku knjigu u kojon je pisalo koje se valute nikako, ali baš nikako ne smiju minjat, i prepustili me sudbini. Nekako san ja to izvodila čak i dobro, dok jedan dan u hotel nije upala grupa od pedeset američkih turista koji su odma sa vrata onako čoporativno nagrnili minjat novce, nestrpjivi da potrošu svoje dolare.

Oblija me ladni znoj čin san ih vidila, a još kad su mi počeli nestrpjivo podvikivat hari ap hari ap gad demid!!!, ja san od straja prominila sve šta su mi dali da in minjan. Između ostalog, i veću količinu potpuno nekonvertibilnih novčanica koje su meni izgledale ka dolari, isto su tako šuštale i zelenile se. Tipa koji mi je uvalija te novčanice je milicija ganjala sve do ondašnje jugoslavenske granice, i, na sriću hotela, mene i svih mojih potomaka, uspila ga uvatit.

Nakon toga slučaja odlučila san se ostavit zahtjevnih intelektualnih poslova pa san za moje sljedeće radno misto izabrala radit na normu u pokojnoj Jugoplastiki. Radno vrime je počinjalo u šest, a ja san se morala dignit u pet da bi stigla na vrime. Onda bi tako sva krmeljava zauzela misto uz neku traku na kojoj su se vozile patike. Moj zadatak je bija da na svaki đon od patike prilipin neko lipilo.Znan da van zvuči krajnje jednostavno, međutin, problem je u tomen šta ta traka ide malo prebrzo za moj prirodni ustroj.

Ja san naime spora vrsta sisavaca, sve šta radin, radin polako jer volin puno razmišjat, a nemoš puno mislit i brzo radit istovrimeno. Tojest, znan da neki judi to mogu, ali poslin se žalu da su pod streson, a ja se ne sićan da san ikada u životu doživila taj stres. Ne samo dakle da je ta traka bila prebrza za mene, nego se meni činilo da je, kako radno vrime odmiče, sve brža i brža, ijako su me kolege uvjeravale da je to nemoguće.

Taj nesklad između moje i brzine trake je rezultira time da san jedan dan polipila tri-četri patike zajedno plus špigete šta su mi se zamotale oko prstiju pa me traka počela vuć a ja rušit sve prid sobon dok su kolege u panici bižale sa svojih radnih mista. Izazvala san zastoj u proizvodnji od kojeg se Jugoplastika nije nikad oporavila a ne bi me čudilo i da je taj moj incident izazva, lančanon reakcijon, i propast cile bivše Jugoslavije. Mogla bi slobodno od hrvacke države tražit neki orden od onih Danica i Marica i kako se sve ne zovu, a možda bi mogla užicat i boračku penziju, samo ne da mi se petjat sa papiriman. Kako san spretna izazvala bi kolaps i državne administracije pa bi me još proglasilo neprijatejen nove države baš usrid mojih nastojanja da dokažen kolike su moje zasluge u stvaranju te iste države.

Poslin ovoga malog incidenta u proizvodnji zakjučila san da bi se sigurno bolje snašla u turističko-ugostitejskin djelatnostima, pa san se zaposlila ka kuhinjska blagajnica u jednomen turističkom centru na otoku Šolti. Posal kuhinjske blagajnice je bija da sidi za nekin stolićem tačno između kužine i restorana, i da kontrolira koliko hrane konobari iznose na svojim kolicima, drugin ričima slaže li se količina hrane na kolicima sa narudžbama. Ili tako nešto. Ima više od dvadeset godina da san radila taj posal, i još uvik mi nije jasno šta san to u stvari tribala kontrolirat.

To me nije spriječilo da mrtva ozbijna i profesionalnog stava zasidnen za taj stolić i zaustavin samouvjereno prvog konobara i njegova kolica. On je na njima voza nekakve šnicele, salatu i pomfrit. Pomfrit je izgleda božanstveno, sav onako tradicijonalno restorantski hrskav, narančast i kancerogen. Nisan mogla odolit, pa san zgrabila par masnih divotica među prste, zagrizla, i zadovoljno mumljajući konobaru dala znak da, šta se mene tiče, kontrolu je odlično proša.

Konobari su brzo svatili da imaju konobar-friendly kuhinjsku blagajnicu u kužini, pa su počeli masovno potkradat firmu podmićujući me sa pomfrijon i ostalin delicijaman. Cilo lito niko nije otkrija rad naše zločinačke organizacije i ja san na kraju sezone , sva rumena i nekoliko kila deblja nego na početku, ponosno skupila radnu knjižicu i uputila se u traženje sljedećeg mogućeg posla kojeg ću obavjat na najgori mogući način na opće veselje radnih kolega i ostalog svekolikog radničkog življa bivše države.....


Nastavja se. (Ako ne zaboravin da san nešto započela)

sudbina

kad se jugo i bura
zagrljeni
letom sa Sustipana
vriskom pritvore u
sivo
Dok ispod
Marjana
najluđi grad
(kažu)
pupa
prede
rasteže se ka
mačka
u vlastitoj lipoti
a njegove priče
kokolaju
mi škinu
Mučin
gledan
u modrinu
bacin kamen
u more
i prominim mu
sudbinu



14.02.2010., nedjelja

Toma Bebić: Dvadeset godina da je još ovod

Povodom dvadeset godin da je partija naš Toma, (04.02.2010.) tribala san, tila san, napisat jedan tekst baš na oni dan kad je bilo ka tačno tih dvadeset godina. Međutim, za ne pisat nešto šta već svi koji volidu Tomu znaju, lipo san se dogovorila, a s kin, nego sa njegovin diteton. Jedan telefonski poziv, i eto mene sutradan u Varošu (e, a nego di bi drugo), u jednome malome smišnome stanu, malom po kvadratima a velikom po onim nekim drugim gabaritima, gabaritima duše..

Čim uđeš u taj stan, odma znaš da si uša u prostor jednoga kreativca. Šta je i normalno, kad ti život namisti da se rodiš ka ćer jednoga Tome, kreativnost ti tako reć ne gine. Po zidovima slike koje Tatjana radi tehnikon koja se zove „suhi pastel“ (u nekin knjigama o umjetnosti piše da je to jedna od najtežih slikarskih tehnika, koju sebi mogu dozvolit umjetnici preciznog oka šta direktno iz duše istovare sve lipo na papir, bez skiciranja i bez predumišljaja).

Image and video hosting by TinyPic

Tatjana Beba Bebić je moja , neću reć prijatejica ali recimo dobra poznanica dugi niz godina. Onakva poznanica koje tu i tamo sretneš na Rivu oli u Get, pa sidnete popit piće negdi u lad, malo proćakulat i to je to. Uvik mi je s njon bilo lako pričat, zato šta je puna života i veselja iako je taj rečeni život baš i nije mazija, jel’. Međutin, ovi put san jon se najavila skoro pa ka službeno. Zamolila san je da mi, povodon onih dvadeset godina, ispriča, baren jednin dilon, kako je to bilo bit - Tomino dite.

Image and video hosting by TinyPic
Tatjana i njene slije

Image and video hosting by TinyPic
Tatjana i prika

Nema problema, rekla je meni Tatjana. I nije ih bilo, dok nismo sile uz malo crnog vina u tom njenom stanu, ona na jedan kauč, a ja na drugi, sa olovkon i papiron, ka ono službeno. Ona se vajda pristravila od mene tako službene, a bogami ni meni nije bilo lako sebe takvu podnit. Pa smo se nako incukane gledale.

- Pitaj – kaže ona meni.
- Pričaj – vratin ja njoj.

Na radiju je baš u tim momentima išla emisija o Tomi, na radio KL Eurodom, Izgubljena generacija. Judi se javljaju u emisiju, a Duple stavja Tomine pisme i onin svojin glason od kojega ti se škina cila naježi od lipote, priča o Tomi.

Stislo se grlo i Tatjani i meni. Aj ti pitaj, ili, aj ti pričaj, stisnutoga grla?

Najedanput me Tatjana pogleda, i kaže:

- Moga si mu srat po glavi.

Malo san stala, tila pitat nešto, ali san onda odlučila pustit je da priča onako kako joj bude dolazilo, sa odlukon da se neću autorski mišat u njene uspomene, nego da ću jednostavno, onako kako mi ona pokloni svako sićanje, ja to sve poklonit onima koji budu čitali ovi tekst. Bez ulipšavanja.

Dobroćudni genije

- Znaš...Bija je humanist. Veliki humanist. Dobroćudan. Genije, milosrdan, suosjećajan. Sklon beskrajnom praštanju. Mi, dica, uz njega smo naučili kako poštivat i volit sve šta je živo. Ljude, životinje, prirodu. Nismo smili gazit mrave. Doslovno. Ni ubijat pauke. Nije podnosija da se išta ubija. Pa ni za jist.
On sam uopće recimo nije ija kokoše, a neko vrime nikakvu spizu od životinja uopće. Njemu je ubojstvo bilo i ubrat cvit. Zabranija nan je nosit mu cviće na grob. Objašnjenje? „A šta ćeš mrtvacu donit mrtvaca?“ Bija je ekološki osviješten još onih godina, to možeš vidit i po pismi „Tu tu, auto, vrag ti piz odnija..“

Image and video hosting by TinyPic
Toma, crtež Ede Šegvića

Bazen na Bačama


- A kakvi je bija ka ćaća? Bija je najboji pape na svitu, ali mislin da nije triba imat ni dicu ni familiju. To su mu bili okovi, razumiš? Onako kreativan, slikarstvo, gluma, ezoterija, glazba.... Obitelj je bila opterećenje za jednoga takvoga genija. Da san mu ja bila žena, a ne ćer, bila bi ga ubila već petnajsti dan braka. Da je bija drugačiji nego šta je bija, onda bi mi danas vjerojatno bili najbogatija familija u Splitu. Ali on nije zna s novcima. U stvari, mislin da se on u stvari plašija love. Bija je dobija jedan dobri angažman u Italiji, zva ga oni slavni producent Cutugno, Toma je otiša i sve je bilo u redu dok jedan dan moja sestra Varja nije zavapila na telefon: „Ćako, kad ćeš doć doma?“. Sutradan je Toma bija doma. Oni su ga tamo pokušali zadržat, nudili mu sve, i kuću sa bazenom. A on in je na to pokaza jednu kartolinu iz Splita na kojoj se vide Bače i reka:“Iman ja svoj bazen.“

Image and video hosting by TinyPic

Udrija me samo jedan put, jer san se falila kako me nikad nije udrija

- Puno je volija dicu. Dica su mu bila svetinja. Nikad nas nije udrija. Pa san se ja jedan put išla falit ekipi iz ulice kako mene i brata i sestru pape nikad nije udrija. Oni, koji su bidni svaki dan bili lemani, nisu mi virovali. Ja ne budi luda, poveden cilu ekipu u svoj neboder, gori do trinajstog kata di smo živili, i na vrata. Otvara Toma vrata, i incukan gleda mene i ono pedesetak dice šta san dovukla sa sobon, a ja:“Tata, jel’ tako da ti mene nisi nikad udrija?“ Nisan ni završila rečenicu, prilipija mi je trisku da mi je sve zazvonilo u glavi. Onda me uveja u stan i reka:“Kako te nije sram falit se prid njima koji svaki dan dobiju po sebi? Ovo da ti je zadnji put.“. Eto, takav je on bija. Ima je taj neki istančani osjećaj za pravdu.

Prezervativi i avioni

- Ka cura, mogla san s njim razgovarat o svemu. Kad san došla u godine od prvih zajubjivanja, pa jednu večer sva zajapurena malo kasnije došla doma u namjeri da pobignen odma u svoju sobu on me je sinja i sve mu je bilo jasno. Pa me odvuka nasamo u kantun i reka: „Imaš li ti ćerce prezervativ? Zapanti, ako ga on nema, ti ga moraš imat! A ako se kojin slučajen i dogodi štagod, a on ga ne prizna, ti lipo dođi doma pa ćemo dite gojit skupa, imaš ti svoju kuću, razumiš?“ Mislin da i u današnje vrime ima malo roditelja tako otvorenih stavova. Jedino šta u njegovoj velikoj jubavi prema nama dici nije valjalo i šta me smetalo, je to šta je bija u toj roditeljskoj jubavi malo ka posesivan i previše brižan. Kad san prvi put u životu letila avionon, on se bija od straja i brige nakljuka tableta.

Image and video hosting by TinyPic

Alan Ford od sprovoda

- Taj stan na trinajstom katu nebodera di smo živili, Toma je bija dobija od vojske. Koliko je on brinija o takvin materijalnin stvarima, pokazala je i činjenica da je on valjda zadnji u gradu sazna da je dobija ti stan. Sreja je jednoga prijateja i ovi ga pita:“Toma, jesi li uselija?“ A on njemu:“Uselija? A di?“ Stan od vojske je dobija zato šta je bija vojni penzioner, 70% vojni invalid zbog neke tragedije, nesriće šta se bila dogodila na jednoj podmornici. Pa tako kad je umra, na kapsilu mu je bila jugoslavenska zastava, a na sprovodu je bija i svećenik, i švore, i počasni vod vojske i nema koga tu nije bilo, sve izmišano. A šta ću ti reć, bija je to pravi Alan Ford od sprovoda.

Nije precizira

- Od 64 stanara u tomen neboderu, samo mi na vratima od stana nismo imali pločicu sa imenom i prezimenom. Pa je predsjednik kućnog savjeta, neki Makedonac, jednog dana doša i uputija Tomi drugarsku kritiku: „ Druže gospodine Bebić, mnogo ste me razočarali! Mnogo!“
„Zašto?“ pita Toma.

„Pa, druže gospodine Bebić, Vi nemate pločicu sa imenom i prezimenom na vratima! Vi, jedino VI, od 64 stanara u neboderu!“
„Ne brinite pridcidniče, odma ću ja to ispravit. Evo, dođite sutra provjerit!“

Sutradan ovi opet na vrata: „Duže gospodine Bebiću, vrlo ste me razočarali! Vrlo! Zašto se rugate samnom?“
„Ne rugan se“ spokojno će Toma „ Stavija san pločicu, ka šta san i obeća.“
„Ma druže gospodine Bebiću, opet se rugate! Ja nigdje ne vidim pločicu! Nema je!“

Toma ga onda uvede u stan, i pokaže pločicu sa imenom i prezimenom, baš po peesu, kako triba.. Sa unutarnja strane vrata.
„Druže gospodine Bebiću, pa vi ste stavili pločicu iznutra!!“
Na to će Toma :“E, a jebi ga, kad mi nisi reka sa koje strane....“

Divlji stvor

- Malo ga je judi razumilo. Bija je čovik isprid svog vrimena. Volija je hodat bos. Po cilo lito bi bija bos. Pa su ga čudno gledali po gradu. A znaš kakvi je ovi naš grad. Znali su odat za njin i vikat „ijaaa, ijaaaaaaaa...!“. Pa još kad bi ga vidili onako bosog, ruganju nije bilo kraja. Nije da je to njemu puno smetalo, ali mu je jednoga dana dopizdilo slušat da zašto je bos. Znaš šta je napravija? Ne, nije obuka postole. Nego ih je NACRTA. Nacrta je flomasteron sandale na nogama. Za razliku od njega koji je mrzija postole, meni su postole tako reć fetiš. Moran priznat da ih iman okolo 190 pari. Toma me je zna u čudu gledat pa reć:“Tuko, šta će ti toliko cipela, imaš samo dvi noge!“

- Drugon prilikon opet naša se u školi na roditejskom sastanku. A ona učiteljica melje li melje. Njemu dosadilo, naravno, a zna je da će mu brzo dosadit, pa je lipo ponija sa sobon jednu – budilicu. Kad više nije moga stat u tome razredu i slušat pridike od učiteljice, navija je budilicu i pustija je da zvoni. Judi stali, gledaju šta se sad događa, a on skočija na noge i viče:“ZVONILO JE! GOTOVO! AJMO ĆA!“

Kad mu je brat umra, presta se brijat

- Ima je Toma brata Maksa, koji je bija mlađi od njega par godina. U 27. godini je umra od tumora na mozgu, 1962. godine, kad san ja imala dvi godine. Tomu je to satralo. Od toga dana se više nije brija. Nije puno govorija o tome, ali često je zna stat uz prozor i dugo bi gleda put Lovrinca. Samo po tome smo znali koliko ga tare bratova smrt, i koliko tuguje u sebi…

Image and video hosting by TinyPic


I eto. To je sve bija Toma. Pričala je meni Tatjana još, ali ne mora se sve ni napisat. Neke priče tribaju ostat samo Tomine. I njene.

Kako su nju svi znali po tome šta je ona „ćer od Tome Bebića“, Toma joj je reka vako jedan put:“Prle, (tako je on nju zva), ja bi volija dok san ja živ čut da san ja otac od Tatjane Bebić“

Kad mi je Tatjana to ispričala, sitila san se rečenice koju je Toma sam napisa u svojoj ajmo reć biografiji na stranicama svoje knjige aforizama: „Rodija san se u Splitu, živin u Splitu, i još san živ.“ Kako proročanski, reka je Edo Šegvić. Bija je u pravu, rekla je Tatjana.

Pogledala san one njene pastele po zidu, i pomislila“Toma, sve mi se pari da su se stvari skroz lipo poklopile. Za Tatjanu će se čut, a, šta se tiče i nje i svih nas, ti si živ“

Ka šta san rekla na početku, ovi san tekst namjeravala napisat i objavit 04.02.2010., na dan kad je bilo tačno dvadeset godina. Ali nisan mogla niti slova napisat. Valjda čovik , kad malo poviri u privatnost nekoga ka šta je bija Toma, mora prvo pustit da se sve slegne. Uostalom, znan da mi Toma nije zamirija. Ka da je njemu stalo do datuma?

Na kraju, sitila san se najlipše rečenice koju san čula od Tatjane. To je rečenica kojom je jednostavno, savršeno „bebićevski“ rekla sve:

„KAD ODRASTEŠ UZ ČOVIKA KA ŠTA JE BIJA MOJ PAPE, NIJE TE STRAJ DAT EMOCIJU NIČEMU. BEZ OBZIRA KOLIKO BOLILO.“

Objavljeno na portalu e-ćakule




10.02.2010., srijeda

razmazio sam dragu...

dao sam joj sve.

kad Johnny kaže "razmazio sam dragu", ja toj njegovoj besprizornoj dragoj pozavidim u trenu, onako iskonski, ženski, zločesto, ko nikom u životu. Ne što ju je baš Johnny razmazio, nego što , mukotrpnim probijanjem kroz vlastita sjećanja, nikada ne uspijem pronaći nijednog koji bi imao iti malo argumenata za izjaviti tako nešto u vezi s mojim likom i djelom.
Ma zanemarite me.
Nisam dobro ovih dana.
Idem se nasukati na neki sprud ili votevr
grint.

nešto ću vam priznat.
Da nije muzike, ja ne znam šta bi.

Još nešto, kad me već krenulo.
Johnny, razmazio si ti nas sve. To je onaj jedan zvuk..gusti zvuk tvoga glasa koji propara kao nož, iz perspektive današnjeg stanja. Čega? Svega, Johnny, svega...
Iskreno rečeno, nisam te nikad voljela slušati. U onim zadnjim nijansama tvoga glasa čovjeka uvijek nešto zaboli. Dođe mu da ode.
Da smo bili pametni, odavno bi bili znali, prepoznali, taj "zbogom, jebite se", u tvom glasu. Zbog toga te sad mrzimo. Onako kako već mrzimo beštije koje volimo...
I, znaš šta? Znam puno ljudi čiji život i izgled uopće ne liče na boju njihovog glasa. (znaš npr. one neke svećenike, sveštenike, popove, čedne naše prikaze, koji imaju uzdrhtale i smjerne glasove, a iza oltara pipaju male dječake).
Međutim, ti i tvoj glas, nalikujete jedno drugom kao jaje jajetu....ti i tvoj glas, jednojajčani blizanci.





05.02.2010., petak

Mama, pojačaj

Moj sin i ja se stalno svađamo. Muziku oboje slušamo preko youtube-a, a imamo samo jedan kompjuter. On hoće slušati svoju muziku, a ja svoju. Ja sam generacija rokera iz 80-ih, a on generacija nekog perverznog mixa repera i turbo folk narodnjaka. Jezivo. Pa se tako svađamo.
Ali, kad ja na youtube-u izaberem Štulića i kliknem na "Usne vrele višnje", on kaže:

"Mama, pojačaj
"




Riječ "kurva" dobro zvuči samo kad je Johnny izgovori. Nakon toga ni sprud više nikad nije bio isti.

03.02.2010., srijeda

Tobar dan...

Često sam slušala priče o tome kako su Francuzi negostoljubivi, kako je teško naći se u Francuskoj ako ne govoriš francuski. Navodno, Francuzi nisu spremni pomoći niti uputiti u pravom smjeru stranca na ulici.

Što reći onda za one moje sugrađane i ine Dalmatince koji su nevine i zbunjene turiste namjerno umjesto u pravcu Dubrovnika upućivali u pravcu Rijeke? Jednom je moj ujak, prije dvadeset godina, u Šibeniku, neke turiste iz Njemačke, kad su ga pitali kako će doći do Vodica, uputio u pravcu Trogira. Jadničci vjerojatno još lutaju bespućima dalmatinskog krša. Kad sam ga upitala, zgranuta, zašto im je to napravio, frknuo je bijesno:"Oni će MENI pričat njemački u MOJOJ zemlji! Oni meni molin te lipo postavljaju pitanja na njemačkom, ka da se podrazumijeva da ja moran znat njihov jezik?!? Eto in sad, pa kad se izgube imat će vrimena naučit hrvatski!"

Nakon što sam još nekoliko puta čula slične priče, stekla sam dojam da je u mojoj Dalmaciji to jedna od omiljenijih društvenih igara, navesti jadnoga stranca da se izgubi. Društvena igra pod radnim nazivom "Ko pomogne turistu - magarac!"

Međutim, kada se neki turist malo mudrije pripremi, pa nauči makar dvije riječi hrvatskog, pa upita :"Tobar dan, ja trebala stići na Vodice?", e, onda se moji tvrdokorni Dalmatinci raznježe od miline, i vrijednoga turista ne samo da će uputiti kamo treba, nego će ga, kao nagradu za uloženi trud, na rukama odnijeti do željene destinacije!




Ja sam, prije mog prvog putovanja u Francusku, govorila francuski sasvim dobro, puno bolje nego što čovjeku inače treba za snaći se bar po osnovnim pitanjima opstanka u tuđini. Međutim, koliko god dobro znanje to bilo, moj jaki slavenski naglasak nisam nikada uspjela sakriti ni prevladati, a nisam se nešto posebno ni trudila.
Naime, vrlo brzo sam uočila da se Francuzi totalno oduševe kada sretnu stranca koji se malo pomučio svladati bar nekoliko riječi tog njihovog nemogućeg i, meni, predivnog jezika.

U biti, bilo mi je u interesu imati moj vlastiti naglasak, tako da bude više nego očito da nisam "njihova", da sam strankinja koja eto natuca francuski. Posebno im je simpatično bilo ono njihovo "R" koje oni izgovaraju nekako iz grla i kroz grlo, a ja sam to "R" onako slavenski rrrrrrrulala i kotrrrrrrljala između jezika i zuba, pa kad bi tako zarulala to "R" tražeći na ulici bilo kakvu pomoć i informaciju, oni su padali u nesvijest od ganuća. Naravno, čim sam to shvatila, počela sam rulati moje "R" i kad treba i kad ne treba, izgovarala ga kroz prednji dio usta i zube čak i onda kada sam svladala drevnu francusku vještinu grgoljenja toga "R" kroz grlo...

Zanimljivo, koliko je u stvari jednostavno snaći se u bijelom svijetu, ako je čovjek iole pragmatičnog lutalačkog duha. Slične lukavosti sam koristila i prije nekih više od dvadeset godina, mislim da sam tada bila zadnji put u Beogradu. Švercala bi se u beogradskim tramvajima besramno jer sam imala taktiku koja nije mogla omanit. Naime, kada bi naišao kontrolor i uhvatio me bez karte, a znajući kako su Beograđani nekako simpatičnim smatrali dalmatinski, posebno splitski govor, ja bi se u trenutku pretvorila u tri puta dalmatinskiju Dalmatinku nego što sam to u normalnim okolnostima bila. Kontrolor ljuto dakle digne obrvu i čeka da objasnim moje švercanje, a ja bi onako "fjakasto" splitski zasula naivnoga stvora hrpom opravdanja tipa "Aaaajmeee skužajteee šjor malo san u konfuužjuunuuuu znate prvi puta san van ovdi u Beeograduuu pa san se cila zamantala i nisaan sinjaalaaa di se kupujuu karteee"
Ubijte me ako san i sama razumila pola od onoga šta san mu rekla, a on bi, automatski se razvedrivši, uzviknuo"O, Dalmatinka? Ma nema veze, pa svakome se dogodi, nema problema, nećemo sad cepidlačiti..."




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>