marchelina

28.02.2009., subota

Nevjernica i vjeronauk

Tih godina kad sam se ja udala za mog vjernika, vjerovanje i posjećivanje crkve su bili opće prihvaćeni standard, a ja sam bila izuzetak koji potvrđuje pravilo. No, zakoniti i ja smo to riješili demokratskim metodama: Ja njega nisam pokušavala uvjerit da ga nema, niti on mene da ga ima. Mislim, Boga.

Religijsko-ateistička harmonija je trajala i nastavila se čak i kad smo dobili potomka. Kažem čak, jer potomci, naravno, uvik postavljaju takva neka nezgodna pitanja i samo je pitanje vrimena kad će postavit i ono pitanje svih pitanja:

- Mama, a jel' postoji Bog?

Kako pedagozi tvrde da roditelji isprid diteta tribaju pokazivat usaglašenost u stavovima a sve u svrhu očuvanja autoriteta, ja i muž smo se pogledali onim paničnim aj-ti-mu-odgovori-neću-ja-aj-ti pogledom, kojim smo obično sasvim nedoraslo prebacivali odgovornost jedno na drugog.
Povukli smo se u sobu na kratko vijećanje.

- Šta ćemo?
- Ne znan...
- A da mu rečemo da ga nema, a?
- Jel' bogati? A zašto mu ne bi rekli da ga ima?
- Pa kad ga nema!
- Jel'? A šta jedan put u ovom braku ne bi moja bila zadnja, ženo božja??
- Pa ne može sad najedanput Bog postojat samo zato da bi ti bilda svoj muški ego?
- Istina. Al' ne može ni ne postojat, samo zato da bi ti bila u pravu! Aj, reci malome šta oš, samo mu nemoj reć da Boga nema, ako boga znaš!

- Khm-, obratim se Dječaku - Gledaj, tvoj tata misli da Bog postoji. Ja, recimo, nisam sigurna, ali, ako postoji, sigurno nije onakav kakvim ga opisuju svećenici.-
- Nije? Nego kakav je?
- Dobar je. I ne kažnjava ljude, nego ih voli štagod da naprave. Kao i mi tebe.
- Znači, ako buden govorija šporke riči ka i odrasli, neću završit u pakal?
- Nećeš, zlato. Ni ti, ni mi.
- Jebate, zna san! – klikne oduševljeno junior.

Time je tema, bar na neko vrime, bila sritno zaključena. Mali je odlučija virovat, ja i dalje nisan virovala, muž je i dalje virova, vuk sit, koze cijele.


VJERONAUK „SLOBODNI IZBOR“

Kako familija mog, sada već bivšeg muža, nije bila oduševljena njegovim izborom svoje buduće, krštenje maloga dječaka smo odgodili za neka sritnija vrimena.

Naime, mama od bivšega je bila od onih seljačkih žena koje redovno prate sve serije i emisije na HTV-u, i bezpogovorno je virovala u sve šta bi se na HTV-u reklo.

Kad bi neki sritni jubavni par iz neke meksičke serije bija okrutnom sudbinom rastavljen, ona bi plakala i zdušno se molila za njihov happy end.
A kako se u to vrime kroz ostale programe provlačila i teza, da ne kažem naputak, o tome da svatko tko nije krvnim zrncima „čisti“ Hrvat automatski nije ni skroz čovik, ona je bidna virovala i u to.

Tako sam ja bila nepoželjna, a samim tim i krštenje mog diteta, premda kršćanski čin, nije bilo nikom zanimljivo niti priželjkivano. Meni je, naravno, bilo svejedno. Nisan imala ništa protiv poštivanja tih tradicija, neš' ti, tamo mi neki svećenik malo dječaka poškropi nekakvom vodicom i mirna Bosna.

Tako smo muž i ja čekali da njegova mama postane blagonaklona, a što je uslijedilo čim su joj na HTV-u rekli da me sad više ne triba mrzit jerbo je kršćanski praštati, i jerbo triba radit na pomirbi vizavi Europe i svakojakih promatrača.
Čim sam dobila odrješenje sa HTV-a, svekrva je postala draga i mila, i mi odlučimo krenit sa pripremama za krštenje.
Odem ja do mjesnog svećenika.
- Dobar dan!
- Faljen Isus!
- Fala također! – pristojno ja odgovorin. – Mi bi krstili našega maloga, ako more.-
- A koliko dijete ima godina?
- 6 ipo.
- Znači, ove godine će u školu? A hoće li ići na vjeronauk?
- Neće.
- A jel'? A zašto neće?
- Pa mi smo ga pitali oće li, a on reka da neće.
- E, onda ništa od krštenja.
- Kako to mislite, ništa od krštenja? Jel' to ka neka ucjena?
- Ja sam reka svoje.
- Ne znan čije ste rekli, ali ja ću onda maloga krstit u nekoj drugoj župi!
- Neće vam ga niko krstit, to van ja garantiran!
- E pa to ćemo još vidit! – dreknen ja, i bisna ka pas izletin iz njegove skromne vile.

Toliko san se naidila da san dobila iskreni poriv zagrebat malo ključima po njegovom crnom audiju parkiranom isprid njegove dvokatne svećenićke izbe, ali san se suzdržala u zadnji čas, nije mi se dalo s vragon više imat posla.

Došla san doma ogorčena i zgađena svim popima na svitu beštimajući na sav glas, slavodobitno ponavljajući mužu – Eto ti! Eto ti sad tvoji popi i njihova dobrota! –

On je pak potega neke veze, naša drugoga svećenika koji je reka da nema problema, i mi se jednoga lipoga sunčanog dana uputismo u crkvu.

Cilim putem do tamo ja san se držala napaćenije nego sam Isus na križu, dajući mužu do znanja kakvu nadljudsku žrtvu činim samo da bi on izpoštiva svoje kršćanske tradicije.

U crkvu san ušla nakostriješena i spremna na incident, samo san čekala da oni svećenik kaže jednu jedinu krivu rič.
Imala san već spreman ateističko-humanističko-bogohulno-revolucionarni govor i unaprid san se naslađivala mišlju kako ću podrovat same temelje katoličke crkve u 'rvata te jedanput zasvagda raskrstit sa njima.
I dočekala san! Naime, dotični svećenik, upoznat sa cilon situacijom i mojim nevjerništvom, krene odma prema meni. Kad je sta isprid mene, samo šta mu nisan rekla - Šta je, oš se tuć?? -

On me, međutim, sasvim nježno primi ispod ruke, i izvede iz crkve. Pa poče:
- Gospođo, znam da niste vjernica, i sretan sam što ste usprkos tome odlučili krstiti svoje dijete. Nastojat ću da obred ne traje predugo, i nadam se da se nećete previše dosađivati.
A kad odete odavde, sjetite se da je svaki čovjek, bio on vjernik ili ne, ponekad slab, i da ne može sam. Pa, ako Vam ikad zatreba čuti božju riječ iz usta njegovog skromnog pastira, bit ćete dobrodošli na mojim misama nedjeljom.
A sada idemo krstiti malog anđela, pa možete poći u miru. Zapamtite, vrata ove crkve su vam otvorena.

Tu me pogleda ozbiljnim pogledom iz kojeg je isijavala dobrota, okrene se i uđe u crkvu. Ja ostadoh pred crkvom zatečena. S mukom zaustavim suze koje su se iz bog te zna kojeg razloga najednom skupile u uglovima mojih očiju, te uđoh u crkvu za njim.

Slušajući njegove riječi za vrijeme obreda, i istovremeno pokušavajući raditi što i ostali, tj. krsteći se nespretno svaki put krivom rukom i griješeći u redoslijedu doticanja čela, prsiju i ramena pri križanju, uživala sam i sretno se smješkala tako da me muž par puta zabezeknuto pogledao ne shvaćajući moju iznenadnu pitomost.

Pravi šok je doživio tek kad sam mu putem kući rekla da bi jako volila da koji put odemo poslušati mise onoga svećenika.
- Ne znan šta ti je reka ono kad te izveja isprid crkve, ali bogami to mora da su bile prave Božje riči! – zaključi on.
- Ne. – odvratin ja - Stvar je u tome što su njegove riči bile tako...ljudske.



Napokon profunkcionirala pravna država!

‘Opasni’ Meho, udovac s četvero djece, umro je ne dočekavši pravdu

Meho Avdibašić
U Zukićima kraj Živinica, u tuzlanskom kraju, u BiH, preminuo je Meho Avdibašić (54), udovac sa četvero djece, obaviješten je ovoga mjeseca splitski sud.

Vijest je to koja bi prošla nezamijećeno u javnosti da upravo Meho, prema mišljenju USKOK-a i Vrhovnog suda RH, nije počinio nedjelo koje je “pogibeljno za širu društvenu zajednicu”, kada je policajcima na granici ponudio 70 kuna mita.

Okolnosti smrti Mehe Avdibašića graniče s apsurdnim upravo kao i okolnosti koje su ga dovele na listu USKOK-ovih optuženika.

Udovac Meho stradao je kada se u njegovoj kući u Zukićima zapalio i eksplodirao televizor koji je kupio samo četiri dana ranije. U trenutku eksplozije najvjerojatnije je spavao.

Nije mito, nego običaj

Susjedi koji su primijetili dim, ušli su u kuću razbivši staklo i zatekli domaćina mrtvog na podu. Očevid su obavili policajci i liječnik koji je utvrdio smrt od prevelike koncentracije ugljičnog monoksida.

Meho je bio umirovljenik koji je nakon smrti supruge ostao sa četvero djece, a za život je zarađivao i povremenim radom u Hrvatskoj, zbog čega je i došao na metu USKOK-a.

Mehino putešestvije počelo je u Konavlima, gdje je u rujnu 2006. godine uhićen kako bez radne dozvole metlom čisti nečije dvorište. Dobio je tada tri mjeseca izgona iz Hrvatske.

Ta je mjera istekla 2. prosinca i on se vraća u Hrvatsku kako bi zaradio koju kunu. Tri dana prije Božića žuri kući kako bi blagdane proveo sa djecom, no nije uspio, jer je uhićen na graničnom prijelazu Kamensko.

Birokratskim propustom, naime, nije bilo evidentirano da je izgon istekao i Meho je za policajce bio ilegalac.

Unatoč uvjeravanju, trebalo je vremena da se nesporazum raščisti, a kako Meho nije želio da mu autobus pobjegne, ponudio je policajcima 70 kuna.

Kako je poslije kazao istražnom sucu, bilo je to “za kafu, tako je to kod nas običaj u Bosni, da se počaste policajci, kakvo mito, a nisam želio da mi pobjegne autobus, da stignem kući, djeci”.

Na scenu tada stupa USKOK, Meho se privodi dežurnom istražnom sucu u Splitu i pritvoren je.
USKOK-ov tužitelj Vlado Živaljić podiže optužnicu. Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Splitu ukida pritvor i usvaja prigovor na optužnicu smatrajući kako se radi o beznačajnom kaznenom djelu te da treba odustati od kaznenog progona.

Meho prvo nije želio izaći iz pritvora kazavši kako želi pošteno sudu kazati kako se sve zbilo i “oprati obraz”, a osim toga nije više imao novca za povratak kući, jer je zadnju kunu dao policajcima. No, ipak odlazi kući u Bosnu.

U međuvremenu se tužitelj USKOK-a žalio Vrhovnom sudu koji, suprotno odluci splitskog suda, odbija prigovor na optužnicu u svibnju 2007. godine. Vrhovni sud smatrao je kako se Mehi treba suditi “s obzirom na težinu kaznenog djela, za koje se može dobiti od šest mjeseci do tri godine zatvora, i njegovu pogibeljnost po širu društvenu zajednicu”.

Godinu i pol kasnije, u siječnju 2009. godine, sazvano je suđenje na splitskom sudu, ali umjesto optuženoga, iz Živinica je stigla obavijest kako je u međuvremenu Meho umro.

Zaplijenjenih 70 kuna ostalo je državnom proračunu da namiri troškove postupka. Pogibeljni Meho, pokoj mu duši, umakao je tako USKOK-u i Vrhovnom sudu i otišao na najviši sud, a šira društvena zajednica u Hrvata može konačno odahnuti.


Katarina Marić Banje
Slobodna Dalmacija, 28.02.2009



26.02.2009., četvrtak

Šizofrenični post

Malo sam šizofrenična ovih dana. Ne znam jeste li primjetili, jer ako niste, onda sam mogla i mučat.
Napišem priču, za smijat se. Pa onda kukam i stavljam tužnu muziku. Gitare i to.
Pa me pukne nostalgija za Bosnom. Pa za Visom. Pa na drugom blogu redam stihove tipa cvijeće proljeće ćići mići a onda hoooops!- sve to zaserem jednim ciničnim muškomrzilačkim stihom. Najbolje vam je dignit ruke od mene, jer Bog očito već je.

Da ne bi mislili kako sam šizofrenična iz čista mira, dat ću vam naslutit, djelomično. Ne, nije pms. Ne, nisam ni sretno, ni nesretno zaljubljena (u toj zoni imam trenutno ugodnu, opuštajuću prazninu). Ne, nije ni klimakterij.

Jeste li čitali Kafkin "Proces"?Jeste li kad pokušali, onako, tek iz perverzne znatiželje, sebi dočarati jezu čovjeka koji se najednom nađe u situaciji da se mora braniti a zna da nije ništa napravio? Situacija kad ste optuženi, i to ozbiljno, a vi nit' luk jeli nit' luk mirisali?

Eto, u takvoj nekakvoj apsurdnoj situaciji se trenutno nalazim. Nad mojim životom se nadnijela velika siva sjena i prijeti. Ne radi se, naime, o nikakvoj infantilnoj "To je nepravdaaaa" Kalimero situaciji, nego o situaciji koja uključuje traženje dobrog odvjetnika i pripremanje odbrane pred izvjesnim državnim tijelima.
Prvo sam bila u depri, u onakvoj vrsti depre kad pomislite da više ne možete dalje, da su vam isisali zadnji jebeni atom snage, kad bi najrađe negdje legli i umrli. Onda vas bliski ljudi podsjete da nemate pravo niti umrijeti jer ste nečiji roditelj. Međutim, znam da će vam ovo zvučati grozno, ali čak me ni TA činjenica nije trgla. Osjećala sam kako život jednostavno curi iz mene, sebično i ne obazirući se na moje majčinske obaveze.

Takvu malodušnost u čovjeka zna izazvati jedan strašni, strašni osjećaj učinjene mu nepravde. Nepravda koja je tako ironična, teška i nepodnošljiva da sam upala u tupilo koje je valjda trebalo poslužiti kao obrambeni mehanizam.
Zamalo sam umrla iz čistog dišpeta!

Već danima potpuno ravnodušno i zaspem i budim se. Upala sam u stanje neosjetljivosti, mozak ima svoje tehnike anesteziranja boli, a to je dobro. Ono što nije dobro je činjenica da sam u nekoliko dana postala sjena koja nit' jede, nit' pije, nit' živi.
Kao što sam napisala jednoj dragoj blogerici, održavam samo vitalne funkcije: disanje i blogiranje. Hehe.

Međutim, danas popodne sam digla glavu. Odlučila sam se boriti. Dobro, nije baš da su mi bili neki izbori: Ili se borit, ili crknit.
Prvo sam imala namjeru crknit. Onda mi je kroz glavu prošlo, hej, ako crknem, više nikad neću moć pisat blog, komentirat, a niti ikad više bit na almost cool listi! Iako bi mi sad puno više pristajala lista "almost crknuta".
A da ne govorim da mojim crknućem prestaje i zadnja šansa da se bar još koji put u životu kvalitetno poseksam! E, to mi je dalo snagu! želim živjeti! želim blogirati, komentirati, i seksati se!

Život je almost lijep!!!!

Do sljedećeg šizofreničnog ispada, vaša crkotica.


ala bim, ala bam, ala bim bom bam

Brat je ima neki kamioncin, pa smo điravali po Visu. U tom njegovom kamioncinu nije ništa radilo kako triba. Moj brat ima neku urođenu averziju prema ispravnim prometalima. Nema u njima adrenalina, čoviče.

Inače je neko vrime ima cili vozni, a i plovni park vozila koja nisu baš upotrebljiva. Motor, neki lipi veliki, kojeg je parkira u dvor i nikad ga više odatle nije pomaknija. Motor je parkira baš onako šminkerski, lagano naheren na jednu stranu. Divilo mu se cilo susidstvo u Varošu, sve dok jednog dana nije nesta iz dvora, isto onako tajanstveno kako se i pojavija.

Drugo prometalo koje mi je ostalo u neizbrisivom pamćenju je neki kadet kojemu je u vožnji otpa pod.

Treće je bija opet kadet, kojem zimi nije radilo grijanje, a liti se nije moglo ugasit, to isto grijanje. Uvik bi proradilo u krivo vrime, a kad bi proradilo, moglo ga se zaustavit jedino gašenjem auta.

Ne smin zaboravit i brod koji je kupija. Tribalo ga je samo malo sredit, pa ga je da jednom kalafatu. Onda taj kalafat nikako napravit posal. Onda kad ga je napokon napravija, ispalo je da je napravija sve suprotno od bratovih želja. Onda se nešto zakonpliciralo u financijskoj konstrukciji pa je i brod nesta nenadano kako se i pojavija.

Onaj kamioncin sa početka je bija priča za sebe. Voza ga je po Visu, i ne samo on, nego i svako kome je zatriba kamioncin, pa ga je posuđiva u raznorazne svrhe.

Najčešće nekome da more izać navečer sa curom. Pa bi taj neko pijan ostavija kamioncin na nepoznatoj lokaciji.
Onda je brat mora posuđivat u nekoga neko drugo prometalo da bi tražija svoj kamioncin po bespućima Visa.

Na tom kamioncinu se nisu mogli otvorit prozori, sjedišta su letala tamo vamo na svakoj okuci, ali je radija kazetofon. Onda bi se ja ukrcala, brale bi stavija kazetu od Manu Čao, pa bi tako zviždukali i vozali se.

Vis bi se cili rasprostra ispod našega kamioncina, doli more gori nebo a između zelena brda.
Nekad bi tako guštajući u panorami i u vožnji i razgovarali.
Ja bi najeanput pogledala u njega i rekla:

- A?

Našta bi on mudro odgovorija:

- E.

I onda bi nastavili zviždukat.









Da sam ptica

preletjela bih onih nekoliko krvavih godina unatrag sletjela bih baš u onaj dan kad sam kraj Starog mosta sjedila i kavu pila
pa bi onda do Sarajeva baš u onu noć kad sam se na sarajevskim ulicama smijala smijala od smijeha po pločniku padala vičući vi niste normalni majkuvam...



25.02.2009., srijeda

to the end of love...

Trenuci bliskosti prepuni slasti koliko li sebe lažemo tada pitam se...jesu li ti trenuci zaista tako savršeni, ili ih mi takvima činimo, u svojoj ljudskoj potrebi da bar nešto u našim životima bude savršeno...radeći uglavnom poslove koje ne volimo, podnoseći rodbinu koju nismo izabrali, obučeni u tijela kakva bi mijenjali...

Eto napokon nešto što možemo birati! Partnere za ljubav...pa kad ih izaberemo ne možemo dopustiti da ne budu savršeni...eh, te ruke isprepletene u mraku, na bjelini jastuka...kolike li su noći te ruke dodirivale prazninu...a sad...taj osjećaj sigurnosti koji ti daju jagodice tuđih prstiju...cijela svemirska, nebeska oluja počiva na vrhovima tih prstiju...I stiskamo grčevito te neke tuđe prste kunući se svaki put da je ovaj put to ono pravo..o, ne, nismo mi patetično uvjereni u ljubav za cijeli život, pa nismo mi naši smiješni roditelji koji su se zaklinjali na svašta..

Mi imamo new age i pristojno smo prihvatili ideju da nitko nikoga ne posjeduje..krotko klimamo glavama iako negdje u sebi ipak ćutimo običnu najobičniju želju da one tuđe prste u našoj ruci više nikad ne ispustimo pa da imamo dovijeka nekoga s kim ćemo se u nedjeljnim popodnevima izležavati na kauču, s kim ćemo grickati čips i gledati najdraže filmove...i naravno, naravno da će taj netko voljeti iste filmove...

I naravno da ćemo ovaj put, sa ovom osobom znati sve što prije nismo znali...hej..te ruke u mraku, ima li išta bliskije od toga na svijetu? Kad osjećaš, buljeći netremice u mrak, da upravo u ruci držiš najneprocjenjiviji trenutak svog života..isto toliko neprocjenjiv kao i toliko trenutaka prije..a ipak nisu potrajali ti trenuci. To ih, valjda, i čini neprocjenjivima...ta spoznaja o tome da će se ta ruka jednom bijesno istrgnuti iz tvoje...kao da je nikada tu nije ni bilo...

A opet, još gore od toga, može se desiti da ta ruka ostane, ostane i kad onaj osjećaj spajanja svemira u vrhovima prstiju nestane...pa se ti i ta ruka pratite do posljednjeg valcera, jer, tango više nije za vas, zar ne?
I dok te ta ruka traži uporno u mraku, jer uvijek jedna ruka upornije traži drugu, ti drugom rukom na sakrivenoj strani jastuka potajno ispisuješ imena svojih nedoživljenih čežnji...uvjeren da bi ona neka druga, nepoznata ruka, duže trajala...




SLIKE SA MAŠKARA KOD GUSTIRNE! :)))

24.02.2009., utorak

Maškare ča mogu maškare

Neko vrime san pivala u ženskoj klapi "Marjanke" ali san zbog drugih obaveza (pijenja kave i pušenja te promatranja kretanja judi po rivi doli-gori i obrnuto) morala odustati.

Međutin ostala san dobra sa ženskama iz klape pa me one zovnu kad in zatriba kakvi tekstić ili kad oće da zajedno s njima nešto feštan.

Tako su me zvale neki dan da sudjelujen u njihovom zajedničkom maskiranju i u natjecanju za najboju masku.
Maskirale smo se u brdo Marjan, pod nazivom "STABLA MARJANA BRŽA OD PILE" natjecale se, i osvojile drugu nagradu za najboju skupnu masku.

Nagradu nismo dobile samo zbog osebujnog maškaranja, nego i zbog ćaknutih parola koje smo svaka imale okačene na sebi.

E, te parole sam dijelom izmislila ja, a dijelom Namjernik, a sve je svojim stručnim fotografskim okom zabilježila Gustirna. Narafski da uspjeh nije moga izostat.

Naše parole su nasmijavale cili grad. Meni je na leđima pisalo "BOJE ŠUPJAČA NEGO DRAČA",(smislila ja)
mojoj prijatejici Iriski:"STOPUT NIŽA OD MARJANA I OSJETNO LAKŠA ZA POPET SE" (smislijo Namjernik), a jednoj:"I NAŠA SU BRDA DIO MARJANA" i tako to...

Onda su nas intervjuirali za radijo Dalmaciju di je ženska koja nas vodi pokušavala ozbijno pričat a ja san ka i obično pričala pizdarije i uništila nan reputaciju.

Sve u svemu, kad se blogerske glave slože....Namjerniku i Gustirni fala, slike ćete vidit ako ikada naučin stavjat ih na blog. Znači nećete.

odo leć.


II. dijo:

Bile smo pokrivene zelenin veštama sa dezenom ka stabla znači sa nekim listićima i to. Na glavama smo imale kartonske tuljce i te zelene vešte smo navukle priko njih. Bile smo ka kerubine, samo su nan oči virile, a neki su nas u prolazu pitali "A ŠTA STE VI?!?"

Tu smo pomislile da nan maska nije baš uspila. Iriska je rekla da neki judi misle da predstavjamo KU KLUX KLAN. Ja san rekla "Dobro, možda, ali oni imaju bile kapuljače, a mi zelene. Mi smo ka ajmo reć jedan ekološki osviješteni KU KLUX KLAN"

To Irisku nije baš utješilo.
Jerbo smo tribale izgledat ka stabla. U tomen momentu jedan pas se zaletija, sta uz Iris, i diga nogu.
Ona je odma procvitala od sriće i zakjučila da ipak izgledamo ka stabla.

Inače, sa nama je bila i Iriskina ćer obučena u lava i njen mali sin obučen u lavića. Oni su ka predstavjali beštije iz ZOO vrta na Marjanu.

Pa nas je voditelj na bini vako najavija:
"A sad, evo nan "MARJANSKA STABLA BRŽA OD PILE" sa pripadajućin polukrepanin zoološkin vrton!



vamoooos...


Bildanje duše


...




samo hodat hodat hodat
hodat
posrtanje se ne računa
stisnit zube
bacit kamen u more
pa se utopit u njegovom viru
pokazat roge
onome gori
i svima doli
Još jedan put
dignit glavu
zgnječit strah
zatuć ga u korijenu
nećeš me usudu ludi
nećeš
pretvorit u sjenu.

23.02.2009., ponedjeljak

...


22.02.2009., nedjelja

Kada umren umotan u krivo

Ajme šta volin narodne veselice i svakojaka događanja di se piva i skače i ide i pije. Tako naprimjer volin ić na vinčanja.
Bila san na masu vinčanja na kojima nisan bila baš stoposto sigurna ko se tu protiv koga ženi ni zašto, ali san guštala šta se svit veseli, i još ako ima pršuta i vrancuske salate, niko sritniji od mene.

Međutin, ta moja prirodna sklonost tulumima me jeanput skoro došla glave. Naime, bila je jedna velika utakmica u Splitu, između, naravno, Hajduka i Dinama. Ja san sa ekipon upala u jedan kafić di se tekma pratila na velikon ekranu i svi su bučili i beštimali i navijali iz sveg grla.

Mi zauzeli neko misto u kutu, a ja cila sritna šta san upala na još jedno općenarodno slavlje. Najviše volin kad je tekma pa ono padne gol i svi skoču na noge i vrište i bacaju šalove i kape u zrak.
Ja onda skočin na noge zajedno sa svima i vičen zajedno sa njima i guštan ka malo dite.

Tako je u tomen kafiću Hajduk zabija prvi gol, i ja san skupa sa svim onim judima u bilin lancunima skočila i dernjala se „Tooooooooo! Aaaajmo naši! Satari bandu!“ Na televiziji su prikazali kako je po stadijona na nogama, a po stadijona u očaju, a iz zvučnika je pičila ona pisma "Kaadaa umreen, umotaan u biilooo..."

Kad san ja prvi put bila čula tu pismu, mislila san da je to pisma posvećena domaćicama koje se ka i ja zapetljaju u lancune dok ih peglaju.

Nije se vriska zbog Hajdukovog gola još ni slegla, kad ja na televiziji opet ugledan po stadijona na nogama, pa razgaljeno skočin i zaarlaučem „Toooooo! Aaaajmo naši! Zgaaazi pedere!“
Onda san primjetila da me u kafiću svi čudno gledaju, a neki i namršteno. Pogledala san opet na ekran, a tamo je pisalo da je ovi put gol zabija Dinamo. A ja san skakala zajedno sa krivon stranon stadijona.

Prije nego šta su me Torcidaši uspili isprokidat, usmrtit i zamotat u plavo, moja ekipa me je panično izgurala vanka iz kafića, a ja san još miseciman posli morala izbjegavat proć tin kvartom.
Ne moš se danas više ni veselit kako bog zapovida.



Manekenka

Tko u pubertet zakorači sa stopalom veličine br. 40, a žensko je, trebao bi znati da mu život ništa lijepog nije namijenio.Trebao (tj. trebala) bi znati, da će npr. shopping, ono što je ostalim ženama samo stvar rutinske operacije, njoj biti, svaki put ponovno, užasno frustrirajuće iskustvo i bezumni pokušaj da izgleda ženstveno i krhko, da ne kažem lomljivo, veličini stopala usprkos.

Sjećam se, ušla bih hrabro u prodavaonicu cipela sa čvrstom odlukom da ću ovaj put djelovati samouvjereno i skroz normalno pri izgovaranju svog broja, ali, čim bi do toga došlo, ono, nadjem model, cijena odgovara, i još samo trebam zatražit svoj broj, ja bi , umjesto samouvjerenosti, oko sebe širila samo očitu nesigurnost.

Kad bi našla model cipele koji mi se sviđa, i pokazala ga prodavačici, promrmljala bih tiho - Molim Vas, imate li ove....?- Onda bi došlo ono prokleto, neizbježno pitanje - Koji broj, molim Vas? -

Onda bi ja progutala, pa plašljivo, sa osjećajem krivnje prošaputala "41". I onda bi došlo TO.

Prodavačicin pogled se sa mog lica premješta na moje jetijevske izdanke, pa se potom opet vraća na moje lice, mala stanka, pa "Pogledat ću", ili "Nemamo".

Ne znam šta mi je bilo gore kao odgovor. Kad bi rekle NEMAMO, onda sam ja mogla odmah tiho šmugnuti vani iz dućana i nastaviti hodati ulicama kao da se ništa nije dogodilo.
A kad bi rekle "Pogledat ću", i nestale u skladištu, u dućanu bi nastao tajac i osjećala sam da samnom iščekuju i sve ostale mušterije u dućanu.
Ne zato što ih je interesiralo hoću li ja sebi naći cipele, nego zato što ih je zanimalo da li se takve naprave STVARNO proizvode.

Bože, koje frustracije.
Stoputa sam si postavljala pitanje našta je dovraga mislija moj ćaća dok me pravija, mislim, ne znam, ali sigurno na nešto veliko. Da ne kažem kolosalno.

Ali, ispalo je, da u meni i na meni nema uistinu ničeg kolosalnog osim - mojih stopala.

Mater me pokušavala uvjerit da u mojim stopalima nema ništa sramno ni neprirodno, da SVE manekenke imaju nogu br. 41 i bla bla bla...Zaboravila žena da od mene u životu može svašta ispast, ali manekenka sigurno ne.

Ka prvo, imala sam višak kila još kao embrio, a ka drugo, čak i da ikada uspijem skinit sve te, priznajem, - s guštom nabacane viške, ostala bi mi i dalje ta dinaroidna građa koja brale ne prolazi, ne prolazi...

I sve bi bilo dobro da ti takvo stopalo samo onemogućuje pronalaženje iole ženstvenije obuće, nego još imaš problema i pri pronalaženju muškarca koji ti, s takvim stopalom, uopće može parirat.

Jer, ako ja nosim br. 41, onda bi muškarac mog života mora imat najmanje ono 47, aj dobro, nek bude 45. To sad zasigurno znam.

Pusti priče kako ljubav sve pobjeđuje. Kad smo ja i muškić kojem sam rekla DA krenili u zajednički život, ja sam odma znala da to ne može potrajat, jer je on ima broj stopala 44, a to je, normalno, bilo premalo da bi se ja kraj njega osjećala, ono, krhko, a on kraj mene, ono, zaštitnički.

I sad svi misle da smo mi pukli zbog "nepomirljive razlike u naravi", a prava je istina da smo mi pukli zbog nepomirljive razlike u broju cipele. Hoću reć, nepomirljivo premale razlike u broju cipele.

Sad znam da sam trebala nać čovika sa nožurdom, a nožurde, zna se, imaju samo sportaši. Ako ste mislili da se tu nazire rješenje mog problema, varate se.

Jer, naime, zna se kakve žene sportaši vole. Lijepe, reci ćete. Dobro, tu prolazim.
Blentave?? Aj dobro, i tu ispunjajen kriterije.
Samozatajne, reći ćete. Dobro, tu ne bi prošla ni mrtva.

Ali, nažalost, sportaši su, ka šta svi znaju, totalno neporočni ljudi. Ono, disciplinirani.

I sad, kako bi neki takav, savršen za mene, velik, br. noge 47 i sve šta triba, kako bi on moga iti promislit zaljubit se u nekoga tako poročnog ka šta sam ja? Pušim, pijem, beštimam, citala san i "Feral" dok ga je još bilo i Bože me sačuvaj šta još sve ne...

To šta ja sportašima ne bi prošla, aj aj, ali stvar je u tome da ni oni meni ne mogu proć, pa makar imali i nogu br. 49. Kako se itko normalan može napalit na nekoga tko ne pije, ne puši, ne banči, a, najgore od svega, spreman je odreć se i seksa zbog tamo neke utakmice na tamo nekim bezveznim svjetskim i inim prvenstvima?!?

Oprostit ćete, ali meni to nije čovik. Može on imat nogu kol'ku oće.

Zamisli ono, ja njemu pošaljem znakove, a on meni, "SORRY, draga, karantena"!?

Ma, itnila bi mu one njegove cipelurine u glavu i nestala glavon bez obzira makar nikad više na našla ni cipele ni muža. Pa nek materi svojoj bude discipliniran...

20.02.2009., petak

Fejzbuk

(iz arhive)


Ne znam kako sam popustila. Znam da me nagovaralo, nahuškalo me, inače ne bi ja. Jedna moja prijatejica, koju san do tada smatrala sabranom odraslom osobom zavidnog mentalnog zdravja, namamila me na Fejzbuk.

Upisala san se dakle na Fejzbuk ne razmišjajući, ka i nekoć u pionire. Pionira san se riješila tako šta san zaboravila zakletvu, tamo negdi devedesetih, zajedno sa svima ostalima, a Fejzbuka san se riješila tako šta san zaboravila lozinku. Ali san se sitila, valjda nisan bila pri sebi.

U roku od tri dana nakon šta san se tamo upisala bila san pod streson. Na moju, ionako opterećenu mail adresu (tek da se zna), počele stizat nepregledne količine informacija potpuno nebitnih za moj životić.

Neman naprimjer pojma šta ću kad mi stigne obavijest da je izvjesni Muhamed iz neke
Južnoafričke Pripizdine Donje posla poklon u obliku čaše vina nekoj Singgrflild Kristnsen Jungersenšensn na Islandu.

Ostanen tako zamišljena nad tom obavijesti, pitajući se šta bi ja sad tribala?
Jel' da in čestitan? Ili da javin dalje? Kome? Materi? Bivšem mužu? Šefu? Zašto njima? A zašto Fejzbuk to javlja meni?

Onda su mi se počeli javjat neki Larseni iz Danske. Meni ih se javilo brat bratu sedan (7) komada takvih muških Larsena. Kolko ih u Danskoj ima, đava će ga znat. Oni su me stavili u neku grupu. Na Fejzbuku te stalno neko stavja u neke grupe.

Onda se unutar tih grupa svi međusobno sprijateju i šalju jedni drugima čaše vina. Nekad i srce. Onda se neko iz naše grupe sprijateji sa nekim iz neke druge grupe i skroz sjebe stvar jer se sad triba pozdravjat i razminjivat srca i čaše vina sa cilon jednon novon grupon.

I sad više ne primaš obavijesti samo o onima koji su postali tvoji prijateji nego i obavijesti o najfriškijim prijateljima tvojih prijatelja, a to zbog toga jer ste povezani činjenicon da imate zajedničke prijatelje na fejzbuku koje naravno ni ti, ni oni, niste nikad u životu vidili.

Ukratko, temeljna nit poveznica svih nas tamo je ta da jedni sa drugima nemamo ama baš nikakve majci veze.

Najteže mi je bilo kad san dobila poziv da se upišen u grupu „Kladim se da ću sakupit 4000 judi koji ne mrze nikoga“ Mislila san, aj, neće me đava odnit, a i lipo je o sebi mislit da nikoga ne mrziš.

Niti misec dana od uključivanja u nemrzilačku grupu, dobijen poziv da se upišen u grupu „Ljudi koji mrze ljude koji mrze“. E jebi ga sad. Upisivanje iz grupe koja nikoga ne mrzi u grupu koja mrzi sve koji mrze mi se činila ka ozbijni sukob interesa.


Inače, Fejzbuk je manijački ažuran, i obavijeste te i kad na primjer ona Singgrflild iz Islanda pošaje poziv za prijatejstvo Francoise iz Francuske i Tonču iz Komiže. Ti onda moliš boga da joj oni ne odgovore na poziv jer ako odgovore i o tome će te Fejzbuk OznaSveDozna obavijestit, a sva srića zasad ti ne šalju obavijesti tipa :

„Tonči iz Komiže koji je jučer poslao poziv za prijatejstvo Fatimi iz Istanbula još uvijek nije odgovorio na poziv Singgrflild iz Islanda koji mu je ona poslala neposredno nakon što je dobila poziv od Giovannija iz Piacenze da postane članom njegove grupe za promicanje prava muškaraca smeđe kose protestanske vjere heteroseksualne orijentacije koji se bore za očuvanje meksičkog kaktusa na sjeveru južnokineske provincije Čkn-Kču-Ćio-Lao“

Mail box mi se puni novin prijatejima i Larsenima i Muhamedima a ja počinjem osjećat totalnu nemoć i paniku.

Količina kaosa raste i priti postat još goron od kaosa i nereda među mojin bankovnin karticama.
Ka šta ni za te kartice neman pojma čemu na kraju služe, i ka šta i za njih iman osjećaj da me neko naivnu navuka a sad ne znan kako se iskoprcat, tako mi je isto i sa Fejzbukon. Kad naprimjer ubacin karticu u bankomlat, i utipkan kliko mi kuna triba, na ekranu se pojavi veliki natpis "JU MAST BI ĐOKIN?"

Spasilo me to šta izgubin sve lozinke i imena koja sebi izmislin. Znala san zapisivat te šifre na papire da ih ne zaboravin.
Ali onda izgubin i te papiriće. Jedini način da sačuvan šifru zapisanu na nekom papiru je taj da dotični papir progutan čin na njega zapišen svoje podatke.

Ali iman osjećaj da bi taj čin otvorija neke druge dileme koje bi već prišle u domenu zdravstvenog osiguranja a šta mi nije zgodno jer ne znan di san zametnila zdravstvenu iskaznicu.

Ovih dana me kopka ideja o otvaranju posebne i originalne grupe tamo. Zvala bi se „Kladim se da ću pronać 4 milijuna ljudi koji žive u Hrvatskoj“

Ako je ko zainteresirat za dat doprinos ovoj mojoj grupi neka se slobodno javi. Teška su vrimena, triba se grupisat.....

19.02.2009., četvrtak

Riječi

Postoje glave u kojima se bez prestanka stalno i uvijek ponovo igraju riječi riječi igraju igre kao male čigre
ne daju mira tu su dišu pjevaju plaču vrište riječi plešu u kolu riječi hopsaju riječi plešu kazačok ili tule neku tužnu slavensku baladu ili što je još i gore neku francusku šansonu
Riječi bolne i davne
Riječi lomne i krhke
I okrutne i vrele riječi divlje kao brzaci Vltave
Postoje šašave glave kojima su riječi omča postoje srca kojima su riječi stupica
Kojima su riječi
Sudbina.




Očenaš, danas ti nisan baš

Nitko muškarcima ne želi toliko dobra u životu ka njihove bivše žene. Zvuči čudno, ali je tako. Svaka žena koja je prošla razvod, zna o čemu govorin.
Dobro, možda ne baš svaka, ali većina.

Naime, u lipoj našoj baš i ne moreš očekivat puno pomoći od države u slučaju kad bivši zaboravu na dicu.
Muški su take biljke, kažu, kad se rastavu od žene, rastavu se i od dice. Oni se jednostavno...temeljito rastavu.
Možeš na prste jedne ruke nabrojat one šta se uredno brinu za dicu, kad odletu iz gnizda.
S obziron na životni standard u 'rvackoj i sve ostale ženama nesklone ekonomske i tisućljetne činbenike, koliko god naprimjer iznos alimentacije bija smišan, za ne reć...iznos za umrit od smija, žena ipak na neki način ovisi o tom iznosu.

Pa kad recimo taj iznos priskoči koji misec, ženi se more desit poprilična egzistencijalna kriza. Neki muški zaboravu poslat alimentaciju jer su malo ka raštrešeni, napravu okolo još nekoliko dice pa ko će popamtit sve te adrese na koje triba slat novce.

A i ta dica brate, tražu ist najmanje tri puta dnevno, ništa in više nije sveto.

Nasuprot ovima šta imaju novce al' ih ne šalju, ima onih šta bi poslali, ali ih nemaju.
A nemaju novaca jerbo najčešće nemaju ni posla. A posla uglavnom nemaju jer su toliko dobri i vridni da ih nikoja firma ne želi zadržat na duže vrime. Ka šta ih nije tila zadržat ni žena.

Ipak, tu i tamo uspiju nać štagod posla, i niko se njihovom uspjehu ne veseli ka njihova vlastita bivša žena. Zato se bivše žene često mole za zdravje i sriću svojih bivših mužova, ma mole se da in sve bude dobro u životu...

- Dragi Bože, neka moj bivši muž bude zdrav (radno sposoban), daj mu sriće i jubavi (moja sućut sljedećoj koju će usrićit voleći je), i neka mu seksualni život bude bogat i redovit (pa možda takva bude i moja alimentacija).

Tako se jedan dan skupilo njih pešest rastavjenih žena, sve samohrane majke, sve napaćene i umorne od čekanja alimentacije, od računa, od dice i svega ostaloga.
Pa odluče da neće više govorit kontra bivših mužova, nego da će otić lipo na jedan ženski izlet u Međugorje, malo se opustit i zabavit, i pomolit se za zdravje sebe, svoje dice, i njihovih ćaća.

Čin su sile u autobus, Ane, najnapaćenija od njih, ona šta vidi alimentaciju otprilike onoliko često koliko i Helijevu kometu, sidne naprid kraj šofera, uvati oni mikrofon jerbo je to inače bija turistički autobus, i navije se.

- Lipe moje žene - počne Ane svečanim i dostojanstvenin glasom- ..evo smo se skupile ka šta smo se i dogovorile, i vala Bogu šta nas je vako sastavija u velikon broju. Jel' tako?
- Tako je! - odgovore u zboru ostale mučenice.
- Dobro. Ka šta smo se i dogovorile, nećemo više laprdat protiv bivših mužova, nego ćemo se puton molit i za njih ka da su normalni judi, i za našu dicu, i za nas, i za Sanadera, i onega crnoga vraga Obamu. Bog nas uči da triba praštat, jerbo je to krščanski, ka šta je i Isus prašta neprijatejima svojin, jel' tako?
- Tako je!- srčano uzvrati zbor podočnjaka.

- Onda vako, pomolimo se, svaka za svog bivšeg muža, ka šta Bog zapovida.

Dragi Bože, daj mi snage i strpjenja da oprostin i razumin onoga nesritnjaka od moga bivšeg. Daj mu sriće i da nađe kaki posal jebaga pas linoga i nesposobnoga dagajeba...- tu se ostatak grupice malo trzne, ali pomislu, neka se malo zanila, oli joj je lako ono troje dičurlije sama podizat...

Za to vrime Ane, pogleda uprtoga negdi isprid sebe, čela namrštenoga od kršćanskog napora, stežući čvrsto oni mikrofon rukama ispucalima od pranja tuđih skala, nastavi:

Dragi Bože, daj mu da radi i da nađe sebi sriću sa drugon ženon, pičkalijoj materina kurbetina dabili kurbetina šta je rastav'la muža od žene i dice kobogda joj ona stvar uvenila šupjači i obr šupjači...!!!

- Ane!!- vrisne grupica, a Ane, ka da je probudilo iz trenutne nesvisti, zatrese glavon, prikriži se na brzinu, mrmljajući:

Dragi Bože, oprosti meni blesavoj, ajmo žene jedan Očenaš za naše bivše mužove!

Tu autobus ispuni skrušeno Očenašikanje, i neko vrime čula se samo molitva i bogobojazno zujanje klima uređaja, dok je sa šoferovog radija diskretno dopirala muzika s Narodnog.
Dotični jedini muški stvor u autobusu nije glasa pustija osim šta je na Anine beštimje zavrnija očima prema nebesima a ramena mu se svaki put zatresla od prikrivenog cereka. Vidija je on odma di to sve vodi.

Ane se u međuvrimenu pribrala.
- Ajmo žene moje, sad ćemo se pomolit za našu dicu.

Dragi Bože, pogledaj na nas i na našu dicu, sačuvaj nas od zla, i od onog redikula šta in se ćaćon zove, jebamupasmater onu šta ga je takoga odgojila to čovika nije vidilo, a kamoli ćaće!

Ostale žene se nisu stigle ni zgrozit, Ane baci mikrofon, skoči na noge, i drekne:

- Šofer! Okrići autobus!! Jesi čuja?? Okrići autobus da ga ja ne okrenen! A vi šta ste blenile?? Riči da nisan čula! Ja ću se molit za njegovo zdravje,a?? A on se sad vaja sonon kurbetinon i jebe ga se imaju li mu dica šta ist!! Okrići autobus jesan li ti rekla!!!!!

Šofer, smijući se sad već otvoreno i na sav glas, posluša razjarenu vjernicu i okrene autobus, a Ane, okanivši se mikrofona i Očenaša, odmaršira na kraj do zadnjih sidala, pa su je sad slušali kako sebi u bradu nabraja i nabraja, a dok su stigli do doma, posvađala se Ane i sa Bogom, i sa svim svecima, i sa Sanaderon, i sa Obamom,a bogami i sa samon sobon......

18.02.2009., srijeda

Tvojo lice duušaaa tijelooo sve jeee, bijelo bijeelooo

Snig u Splitu!!! Opet san nešto krivo mantrala, hehe.



Šalu na stranu. Budim se ja jutros, na godišnjen san, i linčarim onako kako se već linčari kad je čovik na godišnjem.
Otvorin jedno oko, nakon po ure i drugo. Onda svatin da moran u wc. Pa kontenpliran o toj prirodnoj potrebi. Zašto čovik mora čim otvori oči trčat u wc? I dok tako mozgan, sve mi je teže i teže. I šta mi je teže, to mi se manje da dignit.
Navodno je muškima ujutro još gore nego nama ženskima, jer oni osim te potribe navodno čim otvoru oči imaju još jednu. No, dobro, neću sad o tin stvarima.

U svakon slučaju, nisan više mogla izdržat, pa trk do wc-a. Na povratku bacin pogled kroz prozor, a vanka sve bilo!

A lipote, judi moji! Snig usrid Splita!?
Najedanput me uvatila dičja radost, najedanput mi se više nije spavalo, izletila san glavon kroz prozor i udisala snježnu ariju. Pa se upitan jesu li svjesni ovi gori u Zagrebima u kakvoj lipoti uživaju svaku zimu?

Ili je njima snig, ka i nama more, nešto što se podrazumijeva, pa više u tome i ne guštaju?
ja ovdi skakućem od sriće zbog sniga, a njima je puna kapa, pretpostavljam.

Tako i oni cilu godinu čekaju kad će doć 10 dana na more, a mi ovdi...poznajem puno Splićana koji se ne okupaju 2 puta cilo lito.


Sve što nam je dostupno, gubi na vrijednosti, zar ne?

Tako počnemo nakon nekog vrimena tretirat i bračne partnere, i prijatelje, i rodbinu.

Da nije Novih godina, Božića i Valentinova, neki od njih ne bi nikad ni doživili mali znak pažnje od nas.

Onako, ka šta san ja jutros doživila mali znak pažnje od Svemira. Pa je Split zabilija. Jer ja san cilu, ali cilu ovu zimu čekala snig.

Fala in. I sad nek mi neko reče da Bog ne navija za Hajduk.

Evo na radiju javljaju da je riva puna dice. Učitelji i profesori su pustili dicu sa nastave zbog sniga!
A to se u Splitu dešava inače samo kad igraju Hajduk i Dinamo! Dobro, u neka vrimena su nas puštali i kad bi dolazija Tito.
Sve ti je to isto, snig, Hajduk, Tito, ovo ono.....:)))

Dječak mi je grintav. Kaže da ga je noćas ili jutros, u 4 ure nazva prijatej vičući ka raspamećen u slušalicu: "Brale, sniiig, sniiiig, paaadaaaaaa sniiiiig!!!!"

I kaže jutros on izlazi iz portuna, krenija u školu, a jedan susid isprid zgrade hoda, tojest tetura po ledu, cili bil od sniga, trese snig sa sebe i beštima ""jebenlitimajkudatijeben..."


apdejt1
oni sa radijo Dalmacije su napravili anketu po gradu u svezi i glede sniga:

- Šjor, šta vi kažete na ovi snig u Splitu, a?
- A jebamupasmater, dva puta san pa od kuće do Peškarije!
- pa šta ste izlazili vanka??
- A tija san vidit kakvo je vrime!

******
- Cure, a di ćete?
- Na rivu grudat se! Pustilo nas je iz škole!
- A jel' van drago šta je pa snig?
- Ajme, dašta je! Samo ja bi više volila da je pa u iduću sridu!
- Zašto??
- Pa u sridu imamo kontrolni iz matematike!

*******
- Alo, momci, a di ćete vi?
- Idemo se SKIJAT na rivu!
- pa kako ćete skijat bez skija?
- imamo patike!!!

apdejt2
Izvješće sa kirurgije:
Stanje više manje zadovoljavajuće, dosad samo 5 lomova ruku i nogu, dežuraju dva dodatna traumatologa :))

a sad, samo za Nacugivaru i Qayu....he, he, he






16.02.2009., ponedjeljak

Tiramol

Ja nisan nikad bila praznovjerni tip, ali ovo šta ću van ispričat je živa istina.

Onoga momenta kad ja odlučin rastrit robu, kiša odluči padat.

Zbog toga me moji susidi jako volu. Oni su tu pojavu uočili prije mene, pa kad vidu da ja svoju robu krenem rastirat, oni brže boje svoju počnu skupjat.

Ma jesan li obisila dva komada robe na žicu, eto ti kiše!

Tako ja neki dan taman obisila na tiramol one punparice šta mi ih je baba ostavila u dotu za ladna vrimena, i naravno, nebo se isti čas naoblačilo, i prve kapi kiše krenile.

Stala san malo pa se zamislila. Ovaj put mi je bilo stvarno dosta. Pa odlučin vidit ko je luđi, ja il' kiša.

Obisin još dva tri komada robe, a kiša pojača. Taman je lipo krenila, a ja brže boje zavrtin tiramol i pokupin tih par komada robe, samo da vidin šta će kiša sad.
Čin san makla tu robu sa žice, kiša prestane!

U tomen momentu san shvatila : ovo između mene i kiše je nešto osobno!
Pa se zaintačin. Dobro, mislin se, sad ćemo vidit kome će prije dosadit!
A ujedno san tila da to bude ka jedan ajmo reć znanstveni eksperiment, koji bi moga čovječanstvu pružit odgovore na mnoga pitanja u vezi kiše.

Čim je dakle kiša stala, ja opet počnen vraćat robu na žicu. Nisan uspila dva komada obisit, eto nje ponovo pada.
Skupin opet robu, ubacin je kroz prozor na krevet, kiša stane. Ja opet bržen robu na žicu, ona krene.

Onda san se zanila, bila san sva zapuvana i priznojena, ubacujen ja robu i izbacujen, ubacujen, izbacujen, ubacujen, izbacujen, ubacujen.... i ko zna do kakvog bi revolucijonarnog otkrića bila došla, da susidi nisu zvali Hitnu pomoć.

Volin ja svoje suside. Al' ne moraju uvik zabadat nos u tuđe stvari. I u tuđe tiramole...






14.02.2009., subota

Sritan ti rođendan, legendo

Neki ferali nikad se ne ugase.




Miljenko Smoje 14.veljače 1923.- 25. listopada 1995.

12.02.2009., četvrtak

U očima njenim more 3. dio - Kum Linardo

Moja baka je u vrtlu ispred kuće imala puno garifula. To je bila njena ljubav, ti garifuli. I da nisam imala onaj okus i miris bijele kave koji mi je od nje ostao za cijeli život, ti garifuli bi bili dovoljni da me kao neki mirisni flash back vrate tamo gdje sam i ja cvala.

Baka je bila žena koja je obavljala sve poslove ozbiljno i temeljito, i čiji je vrt bio pun korisnih stvari koje se moglo jesti.
Ravanele, blitva, salata, selen, petrusimul, pomidore...i onda, kao neka njena mala neozbiljnost ili hir, ti garifuli. Sve drugo u vrtu ona je zalijevala sa gumom, a samo je njih zalijevala vodom iz starog lončića ili „pota“, okrznutog na tisuću mjesta. Godinama je služio za kuhanje bijele kave, a onda je dobio časnu dužnost zaljevača bakinih garifula. On toga možda nije bio svjestan, ali to je bilo pravo unapređenje.

Djedov hir su bile cigarete. Taj čovjek cijeli je život proveo u dimu, i dočekao duboku starost prkoseći svim zakonima medicine.
U dobi od 15 godina počeo je raditi u najpoznatijoj tvornici grada Šibenika, TEF-u, tj. Tvornici elektroda i ferolegura, gdje su svoj radni vijek proveli skoro pa svi muški članovi moje obitelji. Otprilike u vrijeme kad je počeo raditi kraj visokih peći, djed je počeo i pušiti.
Bio je strastveni pušač. Ipak, jednog dana je prestao.

U 90-oj, jer su mu ruke toliko drhtale od starosti da nije mogao iz prve cigaretom pogoditi usta, pa mu postalo gnjavaža.

Bio je strašno dobar pripovjedač, i sva su naša ljetna popodneva bila začinjena pokojom njegovom pričicom, koje smo slušali u tišini i gutali svaku riječ, dok ne bi na kraju prasnuli u opći smijeh bez kojeg nam nije prošao nijedan jedini dan tih ljeta..

Priča o njegovom ujaku Linardu je bila prava poslastica kojom se nikad nismo uspjeli prejesti, ma koliko je puta čuli, a čuli smo je bogme puno puta. Začudo, svaki put je bila jednako zanimljiva i smiješna.

Djedov ujak Linardo je bio strašno poznat kao veliki proždrljivac i, kako se to u Šibeniku tad govorilo, „guzičar“.
Bio je također i pismen čovjek, završio je gimnaziju, a u ta vremena to je bilo ravno posjedovanju diploma najmanje dvaju fakulteta i jednog doktorata.

Kakogod, ujak Linardo je usprkos svojoj drskoj proždrljivosti bio jako cijenjena persona u Šibeniku, čineći siromašnom i nepismenom puku usluge čitanja, pisanja, komunikacije sa sudovima i inim institucijama.

Služeći se latinskim jezikom kad je morao i kad nije, a češće nije, izazivao je strahopoštovanje naivnog puka i osigurao sebi konstantnu žderačinu i pijačinu tijekom cijele godine. Novci ga nisu zanimali, njemu se plaćalo hranom.

Jednoga dana tako, sjedeći za stolom obitelji koja je trebala njegove usluge, pogled mu padne na strop iznad stola, a sjedili su u konobi njihove kuće, i ugleda nanizane pršute kako se suše.

Gleda on pršute, pršuti gledaju njega, a on na sto muka, naime, bio je Veliki Petak, dan strogog posta, a narod, koliko neuk, toliko i praznovjeran.
Mogli su i umirati od gladi, ali na Veliki petak nitko od njih ne bi ni DOTAKAO meso, a kamoli ga jeo.
Linarda su , naravno, ponudili blitvom i friganim giricama, kako se i pristoji na Veliki petak.

Ali, ne bi se o ujaku Linardu pričale priče, da nije bio dosjetljiv koliko i proždrljiv, da ne kažem kreativan koliko i „guzičar“.

- Ehm...znate li vi, da ja, zahvaljujući svojoj pismenosti, mogu naprimjer na današnji dan, kad bi svakoga ko okusi meso prostrilila strila nebeska, daklem, mogu ist mesa koliko oću? Evo, i onaj gori pršut bi moga cili pojist i osta bi živ! Dlaka mi sa glave ne bi pala!
- Ajme kume Linardo, ma šta to govorite boženasprosti, ma kako morete ist meso na Veliki petak, nemojte da vas ko čuje!
- Eee, kako, kako? A jesan li ja možda zaludu velike skule završija, a? Ne virujete mi? Evo, ja ode u ovoj knjizi iman neka slova koja triban samo jeanput naglas pročitat, i automatcki stičen Božju zaštitu, i rečemo, imunitet, kojin me Bog oslobađa svakoga grija!
- Ajme kume Linardo, nemojte ako Boga znate, ma kako vas more odrišit grija, pa to je smrtni grij, pašćete nan ode mrtvi i veliku ćete nan nesriću navuć na kuću!
- Lipo san sve reka, a ako vi mislite da ja ne znan svoj posal, onda ne moran ni ovu vašu molbu za sud završit, nego mi je najboje put pod noge i o svon poslu!

Tu sa uvrijeđenim izrazom lica napravi pokret kao da će zatvoriti svoju knjigu i ustati od stola, a jadni ljudi skoče i stadoše ga zaustavljati i preklinjati da im oprosti njihovu neukost i glupost, skidajući istovremeno sa stropa najveći i najzamamniji pršut koji su imali.

Linardo svečano otvori knjigu, napravi značajnu stanku radi podizanja dramatike, te počne čitati i nabrajati i recitirati i mrmljati i tantrele mantrele na latinskom i još nekom nepostojećem jeziku prigodno odabranom u svrhu fasciniranja zadivljene publike i načimanja pršuta koji mu je pao u oko, a potom i u tanjur.
Pomnom kretnjom pretjerane pažnje zatim zaklopi knjigu, i baci se na posao.

Navalio kum Linardo bogme ko da mu je zadnje u životu, a ukućani zaustaviše dah, izdrečili oči promatrajuć' svaki njegov zalogaj sa stravom oko srca, i čekajući kad će ovaj pasti pokošen Božjim bijesom.
Popivši dobar cug domaćeg crnog vina, Linardo podrigne, obriše usta rukavom, i pogleda ih slavodobitno:

- Onda, šta san van reka? Zinili ste, a? Jesan li načeja i izija po pršuta? Jesan. Jel' mi se šta desilo? Jel' mi pala dlaka sa glave, a??

Okupljeni najednom odahnuše, pa razdragano brbljajući svi u jedan glas zahvališe Bogu što se sve sretno završilo, blagosiljajući Linardove škole, i knjigu, i veliku mudrost i pamet.

Taman domaćin uzeo onaj načeti pršut da će ga spemiti gdje mu je i mjesto, kadli ga Linardo zaustavi povikom:

- A di ćeš ti s tin pršutom?!?


Čovjek jadan zastane u pola koraka, zureći zbunjeno u besramnog guzičara.

- Pa..pa..ja govorin kum Linardo se naija, pa...ma, evo, evo, narizat ću još, oprosti meni blesavome vako i nekulturnome...


- Ma čekaj čoviče, ne govorin ti ja ovo zbog sebe! Nego te oću spasit tako neukoga! Pa dobro jel' ti znaš da ti nedajbože sad muva sleti na taj načeti pršut, pa ti sa tog pršuta naprimjerice sleti na kruv, e, to ti je isto ka da ste MRSILI! I-s-t-o! Ako ne i gore! A ti ga sad slobodno spremi, samo mi nemoj poslin reć da ti nisan reka!

Jadan domaćin problijedi iste sekunde, te kumu Linardu, koji se poče spokojno spremati za odlazak, krene gurati onaj pršut u ruke.

- Kume Linardo, tako van svete divice Marije, nosite ga! Nosite ga sa sobon i Bog vas blagoslovija! Nemojte nan ga ostavit, nesrića će nas zadesit vako neuke na ovi dan! Vi ćete se lako snać, vi znate čitat iz knjiga, a sleti li nama muva, neće nas sto očenaša spasit nesriće! Nosite ga, kume Linardo, nosite ga ako Boga znate!


Kum Linardo nevoljko uzme pršut, ispusti uzdah kojim naglasi svoju kršćansku požrtvovnost i milostivost, te gordo ode svojim putem, a domaćini ostadoše još dugo u noć budni moleći se za njegovo zdravlje i hvaleći njegovu učenost, mudrost, i dobrotu.....



10.02.2009., utorak

U očima njenim more 1. dio

Šibenik je najstariji hrvatski grad na Jadranu. Šibenik je i jedan od najlipših, iako je tu konkurencija tako jaka da se rađe ne bi upuštala...Šibenik ima i najmekanije, najsmiŠnije, najŠempjastije, najŠaŠavije i najŠŠstije slovo "Š" na svijetu. Ali, ono što Šibenik čini meni posebnim, činjenica je da je to grad u kojem sam provela djetinjstvo.

Moje djetinjstvo je bilo uglavnom sretno. Iako možda bolje stoji riječ zadovoljno. Djetinjstvo koje ozbiljno dovodi u pitanje tvrdnju da je za djecu najbolje i najprirodnije da odrastaju uz svoje vlastite roditelje.
Jer oni te kao najviše vole.Jer oni kao najbolje znaju.
Tim više što ja pripadam generaciji čiji su roditelji već obilato baratali s izrazima kao što su pedagogija i psihologija, pubertet,i tome slično. Roditelji u čijim su se zlatnim vremenima već izdavale knjige nadobudnih naslova tipa "Kako odgojiti vaše dijete", " Sretno roditeljstvo" i slično. Ja sam imala sreće. Izbjegla sam svoje načitane roditelje, na neko vrijeme.

Te prve ranjive godine provela sam /ili protrčala/ pod budnim i zaštitničkim okom moje bake, uz povremeno dobroćudno i komično upletanje ostalih članova tog dijela moje obitelji. Da, bilo je to jedno zadovoljno djetinjstvo. Ne želim reći sretno, zato što smatram da djeca te dobi ne mogu biti sretna iz više razloga. Prvi je taj što još ne znaju sto je to nesreća. Barem ne u pravom smislu te riječi.

Drugi je razlog taj što djeca čak i ako jesu sretna, to u stvari ne znaju. Osjećaj najbliži sreći tih godina je u biti zadovoljstvo. Djeca su zadovoljna jer je sve u redu. Jer su oko njih ljudi koji ih vole. Jer su tu i rođaci.

Jer se igraju nesputano, jer jedu svi zajedno za stolom uvijek u isti sat.Jer ih ujutro netko blago požuruje u školu i sprema im one nezaboravne doručke djetinjstva čiji nam okusi ostanu u pamćenju cijeloga života./što je čudno, jer vjerojatno nema običnije stvari na svijetu od komada kruha umočenog u bijelu kavu/

Djeca su zadovoljna jer ih navečer isto tako blago podsjete koliko je sati, i koliko im je godina, pa nabrajajući im sve prednosti blagovremenog sna i sve negativne posljedice nedostatka istog, cijelim putem od stola gdje se upravo večeralo, pa do kupatila i potom sobe, budu tako neosjetno i lukavo uvaljeni u krevet da se još ne uspiju uvjerljivo pobuniti, a već zaspu tako brzo i prirodno ni ne stigavši se zapitati je li istina da ako ne spavaš nema šanse da odrasteš, a kamoli da uz to još budeš pametan i lijep...

Moja baka nije znala ništa o psihologiji. Ni o odgoju kao nekoj posebnoj zadaći u životu roditelja. Nije imala pojma što je to pubertet. Čak je jednom, vidno zbunjena, izjavila da svi pričaju o tom nekom pubertetu a ona, eto, od desetoro djece, pa nijedno od njih nije TO imalo.

Mislila žena valjda da je to neka dječja zarazna bolest.

Težak život, mnogobrojno potomstvo i ratovi koji se na našim prostorima dešavaju tako često da se protjecanje vremena ne mjeri ljetima i zimama nego izrazima /prije rata/ i /poslije rata/, nametnuli su mojoj baki jedan stoički nagon za preživljavanjem u kojem je podizanje djece dolazilo kao sastavni dio životnih radosti i tuga, sa potpunim poštivanjem prirodnih zakona i Božjih sila.

Nije se puno govorilo o životu, odgoju ni o Bogu. Ali se živjelo, voljelo i vjerovalo.

Život u bakinoj kući bio je predvidiv i lijep. A ja sam izgledala baš kao da živim u jednoj takvoj kući. Plava kosa upletena u dvije pletenice i sa obaveznim razdjeljkom na sredini glave.
Bucmasta i zdrava.

Ponekad se, gledajući fotografije iz tog razdoblja, pitam kako je moguće da na svakoj slici djelujem tako nekako RAZDRAGANO, kao da sam upravo dobila dugo priželjkivani Bozićni poklon...






09.02.2009., ponedjeljak

Brufen, voltaren, apaurin

Neki dan me nešto bila zabolila glava na poslu, i priupitan ja kolegice da jel' imaju štagod za glavu. Nisan ni završila rečenicu, pridamnom se stvorilo, brat bratu, po kila tableta svake vele. Žute, bile, crvene, plave...

Zbunilo me to, jer nisan sklona pijenju tableta i ne znan koja boja ide za koju bolest. Pa ih zamolin da mi savituju koju mi je najboje popit. One održu kratko savjetovanje, i odaberu jednu žutu, da je ta najboja.

Ja je popijen, i nakon dvajst minuta hrkala san s glavon nasrid radnog stola.
Nastala panika, jer su mislile da san se onesvistila, pa su me istriskale da se probudin.
Jedna, šta san se s njon bila posvadila prošli misec i kojoj san u svađi bila rekla da je debela koza sa ružnon frizuron, triskala me je i kad san već bila došla sebi.
U svakon slučaju, ja san se začudila šta me triskaju, a taman san bila lipo ubila oko.One meni da san se bila onesvistila.

- Ma nisan se onesvistila, nego san zaspala! A, kad smo već kod toga, šta ste mi to dale da popijen??
One se s nelagodom pogledaju između sebe.
- Paa..dale smo ti nešto za smirenje...
- Molin?!?

Eto, tako san taj dan saznala da žene mojih godina, u mojoj firmi, sve bolesti liječe tabletama za smirenje.
Ako recimo apaurin ne riješi glavobolju, onda se uz njega srkne i pokoji voltaren ili brufenčić, od maksimalno grama, da ne rečen kilograma. Za ubit konja, otprilike.

Po njihovoj logici, glavobolja čovika napadne kad je napet, zbog psiičkih tegoba, i zato su i meni dale apaurin. Ja, nenavikla na sedative, samo san klonila glavon i zaspala snom pravednika usrid kancelarije.
Bogami, u pravu su, dobro me opustilo. I riješilo glavobolju, jer kad spavaš onda ne znaš da te boli glava.

Da su mi kojin slučajen dale dvi takve tablete, iman osjećaj da bi me bile riješile svih boli.
Doživotno.

Pitaju one mene onda da s čime ja doma ličin glavobolju. Ja san in rekla da mene glava boli samo kad san na poslu.
Šta je djelomično istina.
A druga polovica istine je da ja sve ličin s andolima.

Glavobolju,napetost, psiičke probleme, menstrualne tegobe, cirkulaciju, demenciju, apstinenciju (onu, znate), inflaciju, recesiju i separaciju.

One su grupno zacenile od smija i rekle mi da pojma neman o samoizlječenju, a ja san ostala misleći se kakvo je to vrime došlo kad judi šetaju okolo opremljeni ka dežurne apoteke...??

08.02.2009., nedjelja

A koja je vama najdraža od Olivera?



ili...od Gibbe





07.02.2009., subota

Multipraktik žene

Obožajen blogerske susrete jer na svakom nešto pametno naučin.

Sinoć smo se mi žemske iz blogosfere materijalizirale u jednoj pizzeriji i nakon šta smo, ženstveno kako to samo mi znamo, smazale Jumbo-Mega-Ultra-Super pizzu, te srknile par pivuša, mogle smo prić na temu koja nas ženske oduvik veže i spaja, daklem na muške.

Kako uvatit, te potom i sačuvat na neko vrime mužjakića, kojin i kakvin ubojitin metodama i sredstvima ga omađijat da ne vidi šta ne triba vidit, a pogotovo kako ga natirat da vidi ono šta u stvari uopće ne postoji, eto, to je bila tema.


Između brojnih konstruktivnih prijedloga, iskustava i savjeta izdvajam sljedeći:

BRIJANJE- svaka žena, ako je imalo iskrena, a nijedna nije kad je ova tema u pitanju, no zanemarimo, dakle, ako je iskrena ka šta nije, priznat će da po stanju dlakavosti pojedinih njenih dijelova tijela možete procijenit njeno trenutno stanje i imanje sa muškima.

Da pojednostavim: Ako je žena trenutno u vezi, propisno je nedlakava na svim mistima od kojih se to i očekuje.

Jest da je Bog to očito bija drugačije zamislija, ali on ionako pojma nema o trendovima, jer da ima već bi se odavno bija malo konkretnije ukaza recimo na nekom fejzbuku i osnova svoju grupu ka svaki normalan čovik.

Dalje: ako žena trenutno nije u vezi, onda ona malo odmori od uklanjanja dlaka i dlačica jer je to u svojoj biti jedan bolan i mazohistički proces kojeg je recimo meni osobno puna kapa.

Još dalje: kako se ljubav uvik dešava nenadano, sporadična dlakavost može upropastit tek propupalu vezu, iz čega proizlazi da se žena ne more malo opustit i odlakavit čak i kad nema nikoga ko bi se nad njenom dlakavošću zgrozija.

Također, postoje muškarci koji baš vole prirodnu žensku dlakavost. O, da, virovali ili ne.

I sad, kako mi moremo znat unaprid na kakvog smo tipa naišle?

Zaključak kojeg je donila jedna blogerica kojoj ćemo bit vječno zahvalne jer nam je temeljito olakšala živote: brijanje područja nogu treba se vršiti na sljedeći način:

Obrijati područje od gležnja do malo iznad kolina. Područje iznad kolina pa do...intimnijih zona ne brijati. Tako da pola noge bude obrijano a pola čupavo.

Na prvi sastanak dođeš naravno u suknji, ležerno pribaciš nogicu priko nogice omogućujući muškome pogled na tvoje divne glatke listove. U slučaju uočavanja mrštenja muškarčevih obrva, podhitno suknju povući slučajno još malo prema gore i pokazat mu onaj dlakavi dio noge. Neka čovik vidi da po potribi moš bit i dlakava i nedlakava.

Drugim ričima, možemo imat noge, i sve ostalo, za svačiji ukus, i bit multipraktik žene, samo je potribno malo domišljatosti i volje.

I pokoja pivica, khm.

Nastavak slijedi.

06.02.2009., petak

samo nešto mantram..ne obraćajte pažnju



Mislin, mantranje ne uspije uvik.
Zadnji put kad san mantrala sebi za sriću, u Splitu je pa prvi snig poslin 50 godina.
Moran se koncentrirat, u tome je stvar.

05.02.2009., četvrtak

svatko ima svoj najdraži film

čudne su to godine bile tako sritne i tako nježne do smijeha bezazlene po šankovima uz more kad smo se osjećali ka kraljevi i princeze rock'n'rolla mi mali smišni judi u gradu kraj mora zaspalom umornom od vlastite lipote pa tek oni brodovi na koje smo vas pratili vi naši uvik odsutni heroji plavih voda i mi zajubjeni zajubjeni u palme u štekate u šarene suncobrane nasmijanoga grada pa oni tulumi one zore ono bauljanje po pijesku bačvica
pa azra i daleka obala i josipa lisac i dino dino dvornik i oni smij i oni ples i onaj osjećaj da živimo trenutak za kojim će jednoga dana čeznuti čak i naša dica rođena u vrimenu iza toga u vrimenu koje nije naše ali ni potpuno njihovo jer njihovi su treptaji njihovi su otkucaji počeli u ratu...kakvi smo samo sritni proroci bili...cilo naše sritno ludilo stalo u jednu reklamu za pipi...u sol na koži u sirenu broda u trag trajekta...u...ništa kontra...



04.02.2009., srijeda

Kliko košta pravo 'rvacko ime?

„Tko svom djetetu dade ime djeda, bake, najbližeg sveca datumu rođenja ili neko od popisanih narodnih imena, na dan djetetova krštenja primit će od župnika tisuću kuna”, piše u proglasu župnika iz Ploča don Petra Mikića.

„Sve što je sumnjivo ne dolazi u obzir! Treba spriječiti razvodnjavanje i nestajanje Hrvatske, a upravo se po imenu mora znati kojem narodu pripadate. Janez i Fritz nikada ne mogu biti hrvatska imena”, kaže don Petar.

„Davanjem djeci narodnih imena, koja su redovito svetačka, poštuje se vjera, ali i naši stari običaji, jer se imena naših djedova i baka otimaju zaboravu, a u brakovima gdje roditelji žele sačuvati sva imena predaka rađa se i više djece.


(Citati preuzeti iz e-novina)

Ja san nekom sritnom slučajnošću svome Dječaku dala pravo 'rvacko ime, ono, čisto ko suza stare slave djedovino i to.
A vrimena su teška.
Pa sve nešto mozgan, da ga je još jeanput krstit? Svaka kuna dobro dođe...
Jedino se nadam da se ja neću morat predstavit na krštenju, jerbo po ovin novin kriterijima, čuje li župnik moje ime, ne samo da neću dobit ijadu kuna, nego ću još ja ostat crkvi dužna.





Kokoš, krokodil.

Dobro, dica su slatka i sve to. Ali nehumano je da čovik uz svoju, mora još trpit i tuđu dicu. Tako mi žene naprimjer, kad imamo prijatejice, moramo računat s tin da ćemo to prijatejstvo moć održat jedino ako se umilimo i dici dotičnih prijatejica.

Ka šta u moj život ne bi moga uć nijedan muški kojem moj Dječak ne bi da zeleno svitlo, tako neke moje prijatejice svoju naklonost prema meni usklađuju prema oštrim kriterijima svoje dice.

Šta se tiče mog dječaka i njegovog zelenog svitla nekome muškom u mom životu, sve mi se čini da je semafor zablokira na crvenom svitlu.
Iden ja naprimjer vanka:

- Mama, a di ideš?
- Vanka.
- A s kim?
- Sa jednim prijatejem.
- A sa kojim to? (ispitujući UDBA pogled)
- Sa jednin, ne znaš ga ti.
- A kakvi ti je to prijatej kad ga ja ne znan?
- Pa..takvi, nepoznati.

Naravno, pod pritiskom malog dalmatinskog macho sebičnjakovića, svaki moj nepoznati prijatej ubrzo biva degradiran u nepoznatog palog heroja, i izađe iz mog života prije nego šta je uspija uć.
U život, jel'.

E, ali još gore od biti majka ljubomornog dječarca, je biti majka kćeri. I to dviju. Blizanki.
Ka šta je moja prijatejica.

Blizanke, naime, smatraju da svaka prijatejica njihove mame mora prvo proć njihove testove prijatejstva, i ko nije spreman podvrgnit se njihovim zahtjevnim psiho-testovima, more se oprostit i sa tim prijatejstvom.

Chatam ja tako neki dan sa dotičnom prijom, ono, ogovaramo protokolarno sve bivše, sadašnje i buduće muške u našim životima, chatamo kako već chataju dame u najbojim godinama…

JA: …i onda je on meni reka bla bla bla bla bla….
ONA: nemoj zezat?? I šta si mu ti rekla na to jebate?)
JA: a rekla san mu da bla bla bla i da ne more on meni tako, a on ti meni onda odbrusi da bla bla bla bla…
ONA: jebate, koji redikul!!
JA: je, a onda je meni puka film, i rekla san mu da bla bla bla bla, i ne samo to, nego san se još sitila kad je oni put on meni bla bla bla bla! Šta ti misliš, jel' njemu uopće stalo do mene?
ONA: KOKOŠ.
JA: Ha?
ONA: KOKOŠ.
JA: Ja san kokoš??
ONA: KOKOŠ
JA: Nije mu stalo do mene nego do kokoši??
ONA: Ma to san ti napisala KOKOŠ jer je moja mala kraj mene, gleda kako chatamo. Pa mi je rekla da ti napišen KOKOŠ.
JA: ?!?
ONA: KOKOŠ.
JA: Opet??
ONA: Ovo mi je sad druga blizanka rekla da ti napišen KOKOŠ.
JA (stoički uzdah): Dobro. Jel' sad moremo nastavit chatat?
ONA: ne, sad one oće da i ti nama napišeš KOKOŠ.
JA(na rubu živaca): KOKOŠ!
ONA: sad oće i druga.
JA(dopizdile mi i blizanke i ona): KROKODIL!!!!!

E,da san znala nesagledive posljedice mog iživciranog ispada, nikad ne bi bila napisala šta san napisala. Naime, druga blizanka je popizdila šta san njoj napisala KROKODIL a ne KOKOŠ. Pa je prija zahtijevala da ponovim, samo da se mala monstrumica smiri.
Dobro.

JA: KOKOŠ. Jel' sad dobro?!?
ONA: Nije, sad ona šta si joj rekla KOKOŠ, plače jer si drugoj rekla KROKODIL. Aj molin te reci i njoj krokodil, inače neće bit mira! Molin te, molin te!
JA: KROKODIL!!!!!!!!!*%&%XYQ$&!!!!

Odsad biran prijatejice bez dice. A, pogotovo bez blizanki, iman ja dovojno problema u životu i bez tuđih zlotvora, jebenti krokodila!


03.02.2009., utorak

Dječja logika

Moj Dječak je tada išao, ako se dobro sjećam, u drugi razred osnovne.
U školama su baš tada provodili neke kampanje protiv ovisnosti, raznoraznih, i djeci su dolazili neki ljudi i držali im predavanja.

Objašnjavalo im se kako većina tih ovisnosti počne iz obične znatiželje, ili želje da se osoba poistovjeti, tj. da imitira druge iz svoga društva. Također im se tumačilo kako neka djeca posegnu za tim lošim stvarima iz puke želje da se osjećaju "odraslima".

Tako ja jednog dana, u ta doba, sjedim ispred kuće, taman skuhala kavicu, listam novine, pušim, ma, čista nirvana, jel' te.

Hedonistički zadubljena u novine i dimljenje, najedanput osjetim nečiji pogled na sebi. Podignem glavu, i na kraju stola vidim malu plavu glavu mog Dječaka. Naslonio se na lakat, glavu podupro rukom, i promatra me ozbiljno, zamišljeno, i uporno.

- Mama?

- Ha?

- Nešto bi te pita.

- Pitaj, zlato.

- Mama, jel' ti misliš da tebe pušenje čini...odraslijom?


(Do dana današnjeg mu nisam uspila smisliti ni dati dovoljno logičan i "odrasli" odgovor)
:)

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>